Ovo su pitanja sa kojima se u Srpskoj "bori" 177.000 zaposlenih koji rade za platu manju od prosječne koja, prema posljednjim podacima, iznosi 834 marke i koja je daleko ispod vrijednosti prosječne potrošačke korpe.

Ta borba za puko preživljavanje pravi od građana najbolje ekonomiste, jer se svakog dana susreću sa milion pitanja kako rasporediti siću od plate i dočekati ponovo tu isti siću.

Izgleda da toj borbi nema kraja i kako je krenulo, neće kraja ni biti, jer više od 177.000 radnika iz dana u dan skraćuju spisak potrepština koje kupuju, a o luksuznim stvarima mogu samo da sanjaju.

Prema podacima Poreske uprave, najviše radnika u RS i to njih 103.681 u oktobru je dobilo platu od 371 do 610 KM, dok je ček od 611 do 830 maraka otišao u ruke 38.159 zaposlenih. Pored njih, minimalac koji iznosi 370 maraka primaju čak 24.242 zaposlena. Međutim, da od goreg uvijek može biti gore potvrđuje i to da je u tom istom mjesecu platu do 285 maraka dobilo čak 8.622 ljudi.

Ukupan prosjek donekle popravlja 8.053 zaposlenih čiji bankovni račun mjesečno bude uvećan iznosom koji premašuje 2.000 maraka, a koji ne treba ni pominjati, uglavnom ne rade u privredi već u javnoj upravi.

Veliki problem je i to što, kako tvrde predstavnici radnika, pojedini poslodavci ne plaćaju obaveze i radnicima daju minimalac na ruke, pa čak i siću koja je manja od najniže plate.

Šta je dovelo do ove situacije da se više od polovine zaposlenih u Srpskoj svako jutro budi sa istim pitanjima? Poslodavci kažu - ekonomska kriza, para nema za veće plate, u padu je privredna aktivnost… Upozoravaju i na, kako kažu, prevelike poreze i doprinose. Ekonomisti pak kažu da zbog malih plata trpi privreda koja nema kome da proda svoje proizvode. Riječ je, dakle, o začaranom krugu.

Upravo zbog toga krajnje je vrijeme da se nadležni probude i nešto urade da bi privreda konačno stala na noge i kako bi konačno svaki radnik bio plaćen za svoj rad kako zaslužuje, umjesto da dobija siću. Vrijeme je da se nešto mijenja i da se od rada živi, a ne krpi kraj s krajem.

Izvor: Glas, Marijana Miljić