Sjedili smo, Kapone i ja , u prostranoj kancelariji na jugoistočnom čošku četvrtog sprata hotela Leksington, na raskrsnici Dvadeset sedme avenije i Mičigena, u Čikagu. Prošlo je četiri časa, i bio je utorak, 27. Avgust ove godine.

Ispod nas su se pločnikom muvali policajci i agenti u civilnoj odjeći. Njihova laka artiljerija bila je prilično očigledna. Gangsterska skrovišta su iznova i iznova pročešljavana u posljednja dvadeset četiri časa. U hotelima i apartmanima su vršene racije. Pat Roš (islednik zvjezdanog statusa Specijalne istražne jedinice Ministarstva finansija Sjedinjenih Država. Je želio kralja, i želio ga je više od svega. A Pat je bio državni javni tužilac.

Neko je odavno kidnapovao izvjesnu osobu po imenu Linč. Oteti čovjek je objavio listu savjeta za klađenje na trkalištima. Pričalo se da njegovi otmičari traže „dvjesta pedeset hiljadarki“  kako bi ga pustili. Policija Čikaga je vjerovala da bi Al Kapone mogao da zna nešto o tome, pa su zamolili „kralja podzemlja“ za pomoć da ga pronađu. Njegovo visočanstvo je milostivo pristalo, i nije prošlo mnogo prije nego što se Linč vratio kući. A pritom nije bio obavezan da plati ni cvonjka otkupnine. Al Kapone ne toleriše izvjesne oblike reketiranja, a kidnapovanje je među njima.

Zavalio se malo dublje u udobnu naslonjaču i zapalio, po sedamnaesti put, svoju izgriženu cigaru. Govorio je već punih sat vremena.

- Biće ovo užasna zima – nastavio je.

Mi momci moramo da zgrabimo u svoje džepove, i da nastavimo da grabimo iz njih ako želimo da bilo ko od nas preživi. Ne možemo da čekamo na Kongres ili gospodina Huvera, niti na bilo koga drugog. Moramo da se sami potrudimo kako bi se stomaci napunili, a tijela ugrijala. Ako mi ne pomognemo, biće kraj onom načinu života na koji smo naučili.

Znate li, gospodine, zašto se Amerika nalazi na rubu najvećih socijalnih nemira u svojoj istoriji? Boljševizam nam kuca na vrata. Ne smijemo dopustiti da ih otvorimo. Moramo da se organizujemo protiv njega, da zbijemo redove i čvrsto se odupremo. Potrebna su nam novčana sredstva da se borimo s glađu.

Da li ja to dobro čujem? Da nisam poludio? Ovdje, preda mnom, u niši prozora, iza dugačkog, masivnog stola od tikovine, sjedio je reketaš koga su se svi najviše bojali. Mnogo viši nego što sam mislio, i mnogo širi u ramenima;  tip sa čeličnim stiskom ruke, raskošnim erkerom i privlačnim osmijehom tipičnim za pripadnike latinske rase. A ipak, umjesto da mi se obraća uobičajenim rečenicama kojima se služi gospoda njegove vrste, on je meni održao predavanje kakvo nikada ranije nisam imao sreću da čujem.

Nastavio je: 

- Moramo da održimo Ameriku cijelom, i bezbjednom, i  neukaljanom. Ako će mašine da preuzmu posao od radnika, onda će on morati da pronađe nešto drugo da radi. Možda će se vratiti zemlji. Međutim, za vrijeme tog perioda promjene, mi moramo da se brinemo o njemu.

Moramo ga zaštititi od crvene književnosti, crvenih podvala; Moramo se postarati da mu um ostane zdrav. Zato što, bez obzira gdje je rođen, on je sada Amerikanac. 

Dječaci su dolje na ulicama uzvikivali novinske naslove. Al „ Braun“, kako je volio da zove sebe, ustade iz naslonjače i pređe do dijela  prostorije okrenute jugu. Iz radnog stola je izvukao jedan durbin , pa je polako pročitao glavne vijesti popodnevnih izdanja: „Pat Roš uvjeren da će uskoro uhapsiti Al Kaponea“. Okrenuo se prema meni i široko nasmijao.

Pat je dobar momak – tiho je rekao – samo što mnogo voli da vidi svoje ime u štampi.

A ja sam pomislio: „Da je Pat zaista iskren u želji da te uhapsi, to bi mogao da uradi u tren oka“. Kapone mi je praktično odgovorio na misao: 

-Nagađam da sam poput vas, gospodine Vanderbilte: ljudi me češće krive za nešto što nisam uradio nego što me hvale za ono dobro što jesam uradio. Ova novinarska bulumenta mi je stalno za vratom. Ispada da sam ja kriv za svaki zločin koji se desi u cijeloj zemlji. Pomislili biste da imam neograničenu moć i debeo novčanik. Doduše, rekao bih da moć stvarno i imam; mada su moji bankovni izvještaji vidjeli i bolje dane, isto koliko i bilo čiji drugi. Zadržao sam isti broj zaposlenih kao i ranije, ali je dobit itekako imala svoje padove. Kad vam kažem, bili biste iznenađeni  da znate neke od momaka o kojima moram da vodim računa.

Mogao sam da odgovorim kako mene ništa ne bi iznenadilo, ali sam držao jezik za zubima.

Al Kapone nije običan tip gangstera koji se uzdigao na visoki položaj. On je sposoban organizator i političar. U svojoj trideset drugoj godini iza sebe ima savršeno podmazanu mašineriju kakvu ova zemlja nikad ranije nije vidjela.

Moć koju on ima u Čikagu nimalo ne zaostaje za onom koju su glavešine  Tamanija  ikada raspolagale u Njujorku. Da bi postigao sve ono što mora da završi u jednom danu Kapone mora da zaposlenima isplati više od dvjesta hiljada dolara nedjeljno. U trenutku dok ovo pišem, Kaponeova mašinerija još uvijek nije doživjela poraz.

Kako je moguće da jedan toliko mlad čovjek drži na okupu organizaciju poput ove koju je sagradio? To sam ga i upitao. Odgovorio mi je bez oklijevanja.

Ljudi danas nemaju poštovanja ni prema čemu. Nekada smo na pijedestal  uzdizali vrlinu, čast, istinu i zakon. Vaspitavali smo djecu da imaju poštovanje. Rat se završio. Imali smo skoro dvanaest godina da se priberemo, a vidite kakav smo haos napravili od života! Ratni zakonodavci su usvojili  Osamnaesti amandman. Danas više ljudi pije alkohol u ilegalnim kafanama nego što ih je uopšte prošlo kroz sva vrata svih saluna u Americi tokom pet godina prije 1917. To je njihov odgovor na poštovanje prava. A ipak, ti ljudi većinom nisu loši. Ne svrstavate ih u kriminalce, iako oni to tehnički jesu. Sve je zastupljenije opšte mišljenje da je prohibicija odgovorna za mnoge od naših nevolja. Međutim, povećava se i broj onih koji krše zakon. Prije šesnaest godina stigao sam u Čikago sa samo četrdeset dolara u džepu. Tri godine kasnije sam se oženio. Sin mi sada ima dvanaest godina. Još uvijek sam oženjen i odano volim svoju suprugu. Morali smo da zaradimo za život. Bio sam mlađi nego što sam sada i mislio sam da mi je potrebno mnogo više. Nisam vjerovao da ljudima treba zabraniti da dobiju ono što žele. Smatrao sam da je zakon o prohibiciji nepravedan i još uvijek tako mislim. Nekako sam se prirodno okrenuo reketiranju. I pretpostavljam da ne mrdam odavde sve dok zakon ne bude opozvan.

Znači vjerujete da će biti opozvan?

Svakako – odvratio je istog časa. A kada se to desi, bio bi pravi maler za mene da nisam već premjestio posao na neko drugo mjesto. Razumijete, gospodine  Vanderbilte, prohibicija je zaslužna za skoro trideset pet procenata moje zarade.

Njegova sljedeća izjava došla je kao grom iz vedra neba.

Vjerujem da bi gospodin Huver mogao da u svojoj decembarskoj poruci  predloži zakonodavcima nacije da podignu procenat alkohola u piću. To bi bila njegova najbolja šansa za ponovnu nominaciju. Uostalom, znate da je Volstedov ukaz uvijek nazivao plemenitim eksperimentom.

Vremenom, međutim, ljudi neće dopustiti čak ni to. Zahtjevaće povratak normalnom konzumiranju alkohola, a ako budu dovoljno uporni, na kraju će nadvladati i Antialkoholnisavez i sve one industrijalce koji su se dobrano obogatili na račun žeđi.

Zakon će biti opozvan. Više neće postojati potreba za tajnošću. Ja ću biti pošteđen isplate ogromnog broja plata. Ali dokle god ukaz ostaje na snazi i dokle god postoje ljudi koji nastavljaju da krše zakon,tu mora biti mjesta za ljude poput mene, koji smatraju svojom odgovornošću da drže linije snabdijevanja otvorenim. Ljudi koji ništa ne poštuju, užasavaju se straha. Na strahu sam, dakle, zasnovao svoju organizaciju. Ali, molim vas da me ne shvatite pogrešno. Oni koji rade sa mnom, oni se ničega ne plaše. Oni koji rade sa mnom su odani, ne toliko zbog plate koju primaju, koliko zbog toga što znaju šta bi moglo da im se dogodi ukoliko bi iznevjerili moje povjerenje. Vlada  Sjedinjenih Država priprijeti prstom onome ko prekrši zakon, i kaže mu da će zbog toga završiti u zatvoru. Prekršilac se nasmije i unajmi dobre advokate . Nekolicina onih što nisu toliko imućni popije packu. Ali javnost se uopšteno ne boji državne zatvorske kazne ništa više nego ja Pata Roša. Ono što ljudi znaju, to ih uveseljava. Vole da se tim povodom  smiju i smišljaju šale. Kada dođe do racije u nekoj od ilegalnih krčmi, uvijek ima nekoliko njih što histerišu, ali je većina njih uglavnom bezbrižna.

S druge strane, da li poznajete ijednog vašeg prijatelja koji bi bio sav srećan kada bi mu neko zaprijetio da će ga povesti na vožnju?

Poznajem li? Na to pitanje sam mogao da odgovorim, i to bez odlaganja. Na zidu iza kralja visila je Linkovnova slika u jeftinom okviru. Izgledalo je kao da se blagonaklono smješka na nas.

Na kraljevskom stolu nalazio se bronzani pritiskivač za papir u obliku Linkovnove memorijalne statue kao Velikog Emancipoatora. Kopija govora sa Getisburga krasila je još jedno parče zida. Nije uopšte bilo teško vidjeti da se Kapone divi Linkolnu više nego bilo kom drugom Amerikancu. Pitao sam ga šta misli o izborima 1932 godine. 

- Demokrate će biti zbrisane rekordnim brojem glasova – objavio je. Široki slojevi će misliti da će se na taj način osloboditi depresije. Ne poznajem dovoljno svjetske finansijske tokove; ali ne vjerujem da će se depresija završiti na taj način. Mislim da će trajati duže.

Niz izvjesnih okolnosti će donijeti željeno olakšanje, ali samo ako ne dopustimo Crvenima da se prije toga umiješaju. Oven Jang ima najveću šansu, po mom skromnom mišljenju. On je sjajan momak, i moraju ga pustiti da proba. U suprotnom će Ruzvelt preuzeti; a ja mislim da Ruzvelt ima dovoljno pameti da postavi Janga na mjesto ministra finansija. Ruzvelt je dobar tip, ali plašim se da mu je zdravlje prilično uzdrmano, a vođi je zdravlje neophodno.

Kaponeova bezazlenost je šarmantna. Ništa ne čini zarad utiska; i siguran sam da nije pokušavao da se zarad mene razmeće. Četiri dana ranije sjedio sam u svojoj kući na ranču u Nevadi. Moj sekretar, Piter Mariska, porijeklom sa Sicilije, donio mi je telegram koji je ranije tog dana bio zaturen. U njemu je pisalo: „ Sastanak dogovoren u Čikagu za srijedu ujutru  u jedanaest. Javite se mojoj kancelariji čim stignete.“ Potpisao ga je veoma poznati advokat sa srednjeg zapada. Imao sam taman toliko vremena da spakujem torbu i uhvatim posljednji noćni voz ka istoku. Stigavši u Čikago u srijedu, pročitao sam o otmici izdavača Linča, kao i o prijedlogu čikaške policije da im Kapone pomogne na tom slučaju. Uprkos tome, pozvao sam advokata koji mi je bio poslao poruku. Kapone je bio na zasjedanju sa svojim savjetom i nije mogao nikoga da primi. Kasno te večeri sam kupio rani primjerak jutarnjeg izdanja novina. Naslovi su javljali da se Linč vratio kući, ali i da je Pat Roš naredio Kaponeovo hapšenje. Bilo je nagovješteno kako kralj zna isuviše mnogo o slučaju Linčove iznenadne otmice.

Sve nade da ću sresti Kaponea istog trenutka su mi potonule. Mučila me je gadna glavobolja, pa sam otišao u krevet. Rano u četvrtak ujutro telefonom je stigla poruka: Sekretar gospodina Al Kaponea kaže da bi bilo sasvim u redu da gospodin Vanderbilt dođe u njegovu kancelariju ovog popodneva u tri sata.  „Piter Mariska je nije isporučio, pomislivši da neko tjera šalu! Ipak, ispričao mi je to onako usput na ručku kod Drejka; i ja sam se gotovo udavio supom od kornjače.

I tako sam sada morao da prođem kordone policije i vladinih agenata. Dole u predvorju Leksingtona ušli smo u lift, kojim nas je obojeni dječak, neopisivo mrzovoljan, povezao gore. U hodniku nas je čekao izrazito mišićav mladi momak. Bio je obučen u najsvjetlije zeleno odijelo koje sam u životu vidio. I nije gubio vrijeme na pitanje koga sam došao da vidim. Imam zakazan sastanak sa „gospodinom Braunom“ – rekao sam.

A tip sa vama? – pokazao je na Pita. Objasnio sam ko je on.

Krenuo je niz hodnik do jednog privatnog apartmana. Pit je ostao ispred da na svom maternjem jeziku popriča  sa ostalim Sicilijancima. U toku razgovora, iz nagađanja me je trgnulo pitanje koje mi je Kapone uputio.

U vašim razgovorima s velikim ljudima širom svijeta – govorio je – šta su oni imali da ponude kao rješenje trenutne depresije?

Iskreno – odgovorio sam – čuo sam toliko rješenja da mi se čini kako niko od njih zapravo ništa i ne zna.

Mislim da su zbunjeni.

Nisu zbunjeni  - rekao je Kapone. Samo ne uspijevaju da održe zajednički sastanak i da se usredsrede na jednu misao. Nedostaje im centralizovana organizacija. Zar nije čudno da pored jednog od najboljih organizatora na svijetu, kao što je naš predsjednik, nama sada organizacija fali više nego ikad prije u istoriji? Čitav naš životni princip se izokrenuo naglavačke. Pokvarenim bankarima koji otimaju ljudima teško zarađeni novac  za berzanske obveznice, za koje znaju da su bezvrijedne – njima je mnogo prije mjesto u kaznenim institucijama nego jadnom malom čovjeku koji krade da bi njegova žena i djeca mogli da prežive. Zaboga, dole na Floridi, one godine kada sam tamo živio, prijatelj jednog mutnog novinskog izdavača  osnovao je banku. Izdao je gomilu bezvrijednih obveznica ljudima koji nisu ništa sumnjali. Jednoga dana njegova banka je propala. I baš sam se zahvaljivao višim silama, pošto je taj tip dobio šta je zaslužio, kada sam saznao za novi poslovni trik zbog kojeg obijanje sefova izgleda kao mini - golf. Pokvareni izdavač i bankar su nagovarali bankrotirane štediše, kojima je isplaćeno samo trideset centi po dolaru, da uplate novac u banku njihovog prijatelja. Mnogi su ih poslušali, a samo dva mjeseca kasnije i ta banka se urušila kao kula od karata. Mislite da su ti bankari završili u zatvoru? Ne, gospodine. Nalaze se među najuglednijim stanovnicima Floride. Oni su jednako loši  koliko i pokvareni političari. Ja ih bar dobro poznajem. Hranim ih i oblačim već  suviše dugo vremena.

Prije nego što sam počeo da se bavim reketom, nisam mogao ni da pretpostavim koliko se pokvarenjaka šeta  u dobrim odijelima i izvještačenim naglaskom. Zaboga, kada su me prije neki dan zadržali na razgovoru zbog utaje poreza mislio sam da mi nema spasa. Određeni zvaničnici su željeli da mi ponude nagodbu. Ako priznam krivicu i odem u zatvor na dvije i po godine, odbaciće optužbe koje imaju protiv mene. Cijena koju bih tako platio nije zanemarljiva, ali sam ipak smatrao da je to rješenje bolje od napornog niza suđenja. Dan ili dva prije nego što će da padne nagodba, međutim, saznao sam da neko saznao sam da neko planira da ode pred  Apelacioni sud, a tu bi se već našla dlaka u jajetu, pa bi mogli da me zadrže u  Levenvortu punih deset i po godina. I tako sam odlučio da i sam budem isto toliko lukav, pa smo podnijeli  izjavu da nisam kriv, pa kad slučaj stigne na red  - biće šta bude. Nedavno je u jednim čikaškim novinama rečeno da su lokalnom proizvođaču, inače milioneru, pronašli zaostatak od nekih pedeset pet  hiljada dolara u plaćanju poreza na ličnu imovinu. Sutra dan je izašlo da se u tom dijelu potkrala greška i da je situacija razriješena na opšte zadovoljstvo. Ukoliko vlada gospodina Huvera od mene želi da objašnjavam moje državne poreze, biće mi drago da to učinim. Smatram da ga mogu u značajnoj mjeri  prosvjetliti, kao i nekolicinu drugih zvaničnika, a kad god požele da razgovaraju o bilo kakvim senzacionalnim pitanjima, ja ću biti spreman da ima to pružim.

Već je bilo kasno. Rumena  svjetlost zalazećeg sunca oživjela je crvenozlatne gipsane ukrase na njegovim zidovima. Pooštrila je tamnocrvenu sjenku prozora. Velika losova glava na zidu, preparirani lovački i ribololovački trofeji, kratka vojnička puška, sve je blistalo u posljednjem izlivu veličanstvenosti tog popodneva. Veliki staromodni fonograf bi možda trebao da se otvori sam od sebe i zasvira neki trijumfalni marš. 

- Dom je naš najznačajniji saveznik – primijetio je Kapone. Shvatićemo to veoma jasno, kao narod, tek nakon što se slegne čitavo ovo ludilo kroz koje svijet prolazi. Što nam bude jači naš domaći život, jača će nam biti i nacija. Kada se našim obalama približi neprijatelj, mi ih branimo. Kada nam neprijatelj uđe u dom, mi ga istjeramo. Provalnici bi trebalo da budu svučeni goli, namazani katranom i uvaljani u perje, za primjer ostalima iz njihove sorte. Bilo bi mnogo manje problema u vašem rodnom gradu, Rinu, gospodine Vanderbilte, da više ljudi štiti svoje domove. Kada se ukine zakon o prohibiciji, smanjiće se i potražnja za kontraceptivnim sredstvima. Bez kontraceptivnih sredstava Amerika može da postane snažna kao Italija. Sa Američkim Musolinijem na čelu mogla bi da pokori svijet.  

Iza mene su se tiho otvorila vrata. Piter i sekretar „gospodina Brauna“ su i dalje razgovarali. Kapone je pozdravio Pitera i progovorio s njim nekoliko riječi na sicilijanskom.

Ne zaboravite, gospodine Vanderbilte – mi momci moramo da se držimo zajedno ove zime – ponovio je. Prošle godine sam preko zime hranio otprilike trista pedeset hiljada ljudi dnevno, ovdje u Čikagu. Ova zima će da bude još gora. Mislim da govorimo istim jezikom, i obojica smatramo da smo patriote. Nije nam potrebno da vidimo kako ruše osnove ove divne zemlje. Moramo da se borimo za našu slobodu. Sa srećom. Drago mi je da sam vas sreo.

 Gvozdena vrata radne sobe se raskriliše. Najfascinantniji intervju moje karijere je bio završen.

Izvor: Grandes entrevistas de la historia 2, 1922 - 1936