SB:Vi ste osnivač internet portala Moja Hercegovina. Kada je Moja Hercegovina počela sa radom i odakle ste dobili ideju da pokrenete jedan ovakav projekat?

Počeli smo u avgustu 2012, i tada nisam imao baš jasnu viziju kako će sve to i koliko dugo funkcionisati, te kako će izgledati naš medij u odnosu na ono što već postoji na medijskoj sceni. Slučajni kontakti i poneka preporuka doveli su do toga da smo vremenom stvorili jedan respektabilan tim profesionalnih novinara, koji je zajedničkim zalaganjem, i vjerom da se isplati biti drugačiji, učinio da danas budemo to što jesmo, a to je prije svega jedan prepoznatljiv informatvni portal, prepun kvalitetnog sadržaja. Ideja je i došla kao posljedica mog ličnog stava da je naša onlajn medijska scena monotona, i da se proizvodi jako malo vlastitog i originalnog sadržaja. Mi se po tom ptanju zaista jako puno trudimo, i čitaoci su to prepoznali. Naši tekstovi su naša najbolja reklama.

SB: Primjetno je da za Vaš portal pišu mnogi blogeri, kolumnisti i slično. Možete li nam reći koliko to doprinosi kvalitetu portala, slobodi izražavanja, a naposlijetku i samoj čitanosti Moje Hercegovine?

Kod nas ne postoje „zabranjeni“, ni autori ni teme. Od samog početka smo čitaocima „Moje Hercegovine“ servirali najrazličitije stavove na skoro sve aktuelnosti o kojima se može čitati u medijima, i kod nas i u okruženju. Često smo zbog toga imali negodovanja,  i to onog dijela publike koja smatra da nismo dovoljno „patriotski orjentisani“. Ljudi su kod nas očigledno navikli da dijele medije, na opozicione i vladine, patriotske i izdajnike. Prema dosadašnjim komentarima mi se najbolje uklapamo u ovo „izdajnici“, jer „izdali“ smo sve, i vlast i opoziciju, i četnike i partizane. Moj stav je da, kad odustanemo od ovakve uređivačke politike, onda ne treba ni da postojimo.Ne želim da budemo slični u moru istih medija. Bio bi to onda pravi birokratski, dosadan posao.

SB: Kako birate blogere odnosno koji su kriterijumi koje trebaju ispunjavati oni koji pišu za vas?

U početku smo pružali priliku zaista raznim profilima autora, sa i bez iskustva, i bilo je tu i dobrih i loših tekstova. Današnji kriterijumi su mnogo oštriji, jer je i uticaj u javnosti koji imamo značajno veći. Kada su kolumne u pitanju, trenutno imamo angažovanog jednog politikologa i jednog kriminologa, mlade momke koji imaju po 25 godina, koji volonterski pišu za nas, i to na teme koji se tiču baš njihove generacije i struke. Radi se o ozbljnim, stručnim i društveno odgovornim tekstovima koji nailaze na vrlo snažan odjek u javnosti, i to svakako daje dodatni uticaj našem mediju. 

Postali smo prepoznatljiv po tom slobodnom izražavanju mlade generacije putem „Moje Hercegovine“, i na to smo zaista posebno ponosni. Ipak, dešavalo se i sa tom mlađom generacijom loših iskustava, da nam pošalju zaista očajne tekstove, pa je tu onda dolazilo do nezgodnih situacija kada trebam da objasnim zašto određeni tekst nije dovoljno dobar za objavu, a od njegovog kolege jeste, pa onda tu dođe do nerazumjevanja, pa čak i ljutnje... Pojedini tekstovi koje su nam slali na uredničku analizu više su ličili na liturgije nego na jasan i određen stav.

Onda moram da objašnjavam da dobra kolumna mora biti u kraćoj formi, ja jasnim stavom, oštra i konkretna, bez patetike i moralisanja. Satira je poželjna, ali i sa njom treba biti oprezan. Ne može baš svako pisati satirično. Potrebno je ogromno znanje i iskustvo.  Generalno, jako je teško doći do kvalitetnog autora, čak iako imate poseban budžet za to, a mi pošto „kuburimo“ sa budžetom, kolumniste za sada angažujemo samo volonterski.

SB: Kako ocjenjujete političku situaciju u Hercegovini?  Imate li favorita za budućeg gradonačelnika Trebinja?

Politička situacija u Istočnoj Hercegovini je ukratko – žalosna. Savez za promjene je na vlasti u šest lokalnih zajednica, uključujući i regionalni centar Trebinje. Koalicija okupljena oko SNSD-a ima gradonačelnika jedino u Bileći, u kojoj su skupštinsku većinu, donedavno, činili zajedno SNSD i SDS. Sad su se, nakon što su zajedno potpuno upropastili Bileću, kao nešto posvađali, pa će za naredne lokalne izbore ponovo ukrstiti koplja. Ipak, Bileća sigurno ostaje Dodikova, jer aktuelni načelnik Miljan Aleksić je kafanski čovjek, a narod ovdje vjeruje još samo u kafane i kladionice.

Što se tiče Trebinja, favorita za gradonačelnika nemam, jer imena kandidata nisu ni objavljena. Emir Kusturica je kako čujem i zvanično odustao, pa se sada prave neke mega kalkulacije, svaki glas se računa otkud bi mogao doći. Znam da će Dodik  učiniti sve da vrati Trebinje pod svoju apsolutnu ingerenciju, e sad, koliko je to realno - vidjećemo. U svakom slučaju, u Trebinju će ove godine sigurno, a sada već tradicionalno, biti jedna od najoštrijih i najprljavijih izbornih trka u RS.Što se tiče ostalih lokalnih zajednica, oštru kampanju očekujem još samo u Gacku, gdje će biti „bitka za RiTE“, a ove ostale opštine nikog ni ne zanimaju. To su siva i depresivna mjesta koja apsolutno više nikog ne interesuju, i tu više ne pomažu nikakve investicije, evrointegracije ni arapske milijarde.

SB: Često u javnom diskursu imamo priliku da o situaciji u Hercegovini saznajemo posredno, preko potkusurivanja vlasti i opozicije, koja dolazi zapravo od strane samih vrhova političkih partija. Koliko se situacija u Hercegovini po Vašem mišljenju razlikuje u kontekstu onoga o čemu javnost Republike Srpske uglavnom sazna iz centralnih informativnih emisija? Koji su po Vama najveći problemi s kojima se stanovništvo suočava, a što ostatak Republike nema priliku da sazna, ili nedovoljno zna?

Dobrim dijelom ste u pravu. Oštra i nerijetko primitivna politička prepucavanja su izgleda nešto po čemu je ova regija postala prepoznatljiva, a to vam svjedoči i o tome kakav profil ljudi se kod nas bavi politikom. Svi znaju da Hercegovina ima ogroman potencijal, ali ni u naznakama nema ljude koji to mogu vidjeti i iskoristiti na pravi način, u korist cijele regije. Kad kažem nema ljude, mislim – nema ih ni u politici, a ni među akademskom elitom. Sve se svelo na jeftino politikanstvo praćeno manifestacijama folka i folklora. Igre velikih riječi i još većih obećanja.Mladi ljudi su pasivni i zbunjeni, bez iakakvog osjećaja pripadnosti zajednici. Politka ih zanima isključivo u kontekstu pronalaska uhljebljenja, i to je sve. Nikoga ne interesuje dobrobit šire zajednice, a još manje da se zaustavi odlazak mladih ljudi koji bi morali biti stub razvoja Hercegovine. 

Često čujemo najave za neke brojne investicije, te neka silna radna mjesta, a ja i dalje govorim da smo jako blizu toga da će ovdje biti nemoguće naći radnu snagu za bilo kakvu ozbiljnu firmu. Kad za 4-5 godina krene smjena kadrova u Elektroprivredi RS, znam da će biti problema sa nedostatkom inžinjera, i ko zna kojih sve još kadrova. Pa vi u Trebinju, koje je jedno od najatraktvnijih turističkih odredišta u RS, ne možete lako kvalitetnog konobara naći, a kamoli nešto drugo. To nedvosmisleno govori kakva je starosna populacija stanovništva koje je na raspolaganju kao radna snaga.

Ako je jedno Trebinje van ljetne sezone - grad penzionera, onda možete misliti onda kakva je situacija u Ljubinju, Gacku, Bileći, Berkovićima itd. U sezoni dođu studenti, dođe rodbina, dođu turisti, pa bi onaj ko ne poznaje situaciju rekao „ovdje ima života“. Grad ne čine ni sunce ni rijeke, ni zgrade ni mostovi, ni kule ni hramovi. Gdje nema ljudi, omladine i djece, tu nema ni žvota. Istočna Hercegovina je pusta. Svih sedam lokalnih zajednica zajedno je manje od jednog Prijedora. To je problem svih problema.

SB: Ljudi iz Hercegovine često imaju jednu zamjerku na rad Vlade RS koja se odnosi na činjenicu da se mnogo manje novca troši na infrastrukturne projekte u samoj Hercegovini, kao i da investicije nekako zaobilaze ovaj kraj. Kakav je vaš stav o tome?

Potpuno su opravdane kritike kada je u pitanju odnos Vlade RS prema Istočnoj Hercegovini. Tu prije svega mislim na dio novca koji se od proizvodnje električne energije vraća u samu Hercegovinu, ali i ulaganje u saobraćajnu infrastrukturu koja je ovdje u izrazito lošem stanju. Osim toga, nevjerovatan je i podatak da Hercegovci nisu dobili nijednu ministarsku poziciju, iako je vladajuća koalicija na posljednjim izborima u Izbornoj jedinici 9 ostvarila izuzetno dobar izborni rezultat.

Ukupno devet narodnih poslanika dolazi iz ove regije, i eto svi zajedno nisu uspjeli izboriti rukovodstvo bar jednim ministarstvom. Ipak, i pored svega navedenog, te kako rekoh brojnih opravdanih kritika na račun Vlade RS, postoji tu i ona druga strana priče o kojoj se malo može čuti u javnosti, a odnosi se na nejedinstvo hercegovačkih političara, kako na republičkom, tako i na lokalnom nivou. I narodni poslanici, i načelnici opština, nikada nisu bili jedinstveni, i nikada nisu izgradiliozbiljnu zajedničku Strategiju razvoja ove cijele regije.

To će neki od njih danas i sami priznati. Ovdje je sedam opština kao sedam entiteta. Svako „goni“ na svoju stranu, i nikog ne zanima dobro za onog drugog. Trebinje je oduvijek bilo okrenuto prema Dubrovniku i Herceg Novom, Ljubinje ka Stocu i Čapljini, Nevesinje i Berkovići ka Mostaru, Bileća ka Nikšiću itd. Načelnici ovih opština su u nekim apsolutno površnim i protokolarnim odnosima, potpuno nejedinstveni, „da se ne zamjeraju jedan drugom“, sjede tako u foteljama po 10-15 godina i održavaju to svoje bezidejno glasačko tijelo. Osnovali su čak i neki tzv. Savez opština Istočne Hercegovine koji za 10 godina iza sebe nema apsolutno nijedan jedini realizovan projekat, a mislim da imaju godišnje budžete blizu 100.000 KM. 

Par puta su pokušali nešto da se organizuju, pa da sa nekim zajedničkim zahtjevima izađu pred Vladu RS, međutim -nisu uspjeli, jer je politikanstvo bilo jače. Oni dakle ni među sobom ne mogu da se dogovore, a kamoli da izbore zdravu saradnju sa Vladom RS. Ja baš zbog toga i ne volim to jednosmjerno prebacivanje odgovornosti samo na Banjaluku. Pitam ih sve zajedno – kad su u protekle dvije decenije pozvali građane na zajednički protest sa bilo kakvim zahtjevom? Nikad. Toliko o njihovoj odlučnosti i sposobnostima.

Autor: Stefan Blagić