U zakonodavstvu Republike Srpske lokalna samouprava je definisana Zakonom o lokalnoj samoupravi kao i Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske. U pitanju je uniformni (jednostepeni) oblik lokalne samouprave, budući da se lokalna samouprava vrši u opštinama i gradovima u RS, a izvršavaju je građani i organi jedinica lokalne samouprave.

Centralizovano teritorijalno uređenje RS nailazilo je već na izvjesne kritike pravnih stručnjaka, u smislu rigidnosti i značajne kontrole opštinskih/gradskih organa od strane republičkih. Međutim, interesantan je stav koji je iznio Predsjednik skupštine grada Banjaluka Budimir Balaban, koji je napravio osvrt na odnos lokalne samouprave i opštinske administracije prema funkcionisanju mjesnih zajednica, kao neposrednog oblika učešća građana u vršenju lokalne vlasti. 

Balaban je u tekstu koji možete pročitati ovdje, naveo jedan interesantan primjer na koji način funkcionišu odnosi između mjesnih zajednica i opštinskih/gradskih administracija. Ovaj primjer prenosimo u cjelini: 

„U MZ Potkozarje prije par godina saniran je Duštveni dom iz donatorskih sredstava i sredstava budžeta Grada. U neposrednoj blizini nalaze se prostorije mjesne zajenice i mjesni ured u kojem rade samostalni stručni saradnik za mjesne zajednice i matičar, dakle dva činovnika. Osim toga, imaju Savjet MZ kojeg predstavlja predsjednik. Ipak, pored svih tih službenika i predstavnika, ključ od tog Društvenog doma se nalazi u Banjaluci u Gradskoj upravi, kod nekog činovnika u nekakvom Odsjeku za mjesne zajednice ili u Odjeljenju za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja. E sad, kada prostorije tog Društvenog doma trebaju bilo kome iz Potkozarja - taj, putem tog samostalnog stručnog saradnika u MZ, podnosi zahtjev. Zahtjev se proslijeđuje u Odsjek za MZ, a oni, naravno pismeno, traže saglasnost ko zna kojeg odjeljenja - da li onog za društvene djelatnosti, za boračko-invalidsku zaštitu, ili nekog trećeg. Kada, opet pismeno, dobiju saglasnost, to proslijede Odjeljenju za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja da im daju valjda svoju saglasnost, i da im dostave ključ. Onda opet, ovi ne mogu dati svoju saglasnost i proslijediti ključ sve dok ne dobiju makar usmenu saglasnost Gradonačelnika. Odsjek će, potom, obavijestiti potencijalnog korisnika prostora da dođe po ključ da ga zaduži na revers i da ga, kada se završi taj nekakav javni skup, sastanak, proba, ili slično, opet vrati u Odsjek, uz napomenu da je zabranjeno korištenje Doma u dane vikenda i praznika. Znam da sve ovo zvuči nevjerovatno, ali je tako!

Možete zamisliti koja je administracija potrebna, i vrijeme, da bi tu, recimo Udruženje penzionera održalo nekakav sastanak sa trajanjem od sat vremena, a sve opet, ima i svoju neizvjesnost, jer svako od tih odsjeka, odjeljenja ili Gradonačelnik mogu da ne daju svoju saglasnost. Niko od tih udruženja nema vremena ni strpljenja da se upusti u te vratolomije“, zaključuje Balaban. 

Rješenje koje on nudi je povećanje nadležnosti savjetima mjesnih zajednica, što bi po njegovom mišljenju značajno uticalo na funkcionalnost neposrednog učešća građana u javnim poslovima na lokalnom nivou, povećalo stepen demokratičnosti i zamijenilo, po njegovom mišljenju, dosadašnji autokratski odnos na lokalnom nivou.

Sa druge strane, profesor Javne uprave i Lokalne samouprave na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Nevenko Vranješ smatra da nije potrebno povećavati nadležnosti savjeta mjesnih zajednica zbog finansijskog aspekta, ali i, kako kaže, nezainteresovanosti lokalnih vlasti da je (MZ) razviju i animiraju građane da učestvuju u njenom radu. 

„Ne mislim da je potrebno proširivati nadležnosti savjeta jer i savjet i mjesna zajednica te nadležnosti imaju već u dosta širokom obimu u našem pravnom sistemu. Problem je u njihovoj operacionalizaciji odnosno predlaganju i sprovođenju odluka. Naprosto, kadrovska struktura mjesne zajednice je minorna i ona kao možda i najvažniji oblik neposredne demokratije na lokalnom nivou ne može zaživjeti zbog pasivnosti lokalnih vlasti da je razviju, da animiraju građane da učestvuju u radu mjesne zajednice. Takođe, finansijska sredstva koje lokalne vlasti dodjeljuju savjetima mjesnih zajednica su nedovoljna i neredovna u većini naših lokalnih samouprava“, smatra Vranješ. 

On dodaje i da prijedlozi savjeta i MZ idu na potvrđivanje u lokalne skupštine, tako da je svejedno na predstavničkim tijelima na lokalu konačan sud. 

„Prijedlozi savjeta i mjesnih zajednica idu na potvrđivanje u lokalna predstavnička tijela (skupštine opština/gradova) i nemaju obavezujući karakter bez obzira na njihov kvalitet tako da je na odbornicima konačan stav u svakom slučaju“, zaključuje Vranješ. 

Autori: Stefan Blagić, Aleksandar Popadić