Čak se i jednim ozbiljnim novinama, u najavi emisije televizije N1, potkrao naslov „’Presing’ o rušenju u Savamaloj“. Savamala nije nikakva mala Sava, nego je jedan od naslijeđenih turcizama u beogradskoj toponomastici, slično Kalemegdanu i Topčideru. Ime Sava, po turskim pravilima, neposredno je stavljeno ispred imenice mala ( = mahala, četvrt, dio grada), umjesto da se upotrebi pridjev, kao u domaćem nazivu Savski venac.

Sljedećih dana, često se postavljalo pitanje koliko izbornih „listi“ može da pređe cenzus, da li će pet, šest, osam ili više „listi“ ući u parlament. Gramatike kažu da ženske imenice na -a, ako tom završetku prethode suglasničke grupe st, zd, št ili šć, imaju genitiv plurala na ‑a a ne na ‑i: više vrsta, sjaj zvijezda, prolaz između bašta, nekoliko gošća, dakle i pet, šest ili više lista. Stevanović pomenutim suglasničkim grupama dodaje i šč, žd i ždž, ali sa onom prvom imamo samo imenicu bošča i zastarjelo bašča, sa drugom samo odežda (nužda i vražda teško da bi se upotrebile u množini), a imenicu sa završetkom „ždža“ tek treba neko da pronađe.

„Od prezimena Potežica“, pita Slobodan Kozarčić, „da li je pravilno ’Potežičin’ ili ’Potežicin’?“ Pravilan je onaj prvi oblik. Kako objašnjava Pravopis u tački 30b, u prisvojnom pridjevu od imenica na ‑ica „c“ prelazi u „č“, dakle kraljičin, kuvaričin, Miličin, Peričin, Koštuničin. (Ovaj poslednji primjer, dodat u izdanju iz 2011., jasan je znak da su novinari često griješili govoreći o „Koštunicinoj“ vladi.) Izuzetak su imenice na -čica, gde „c“ ostaje neizmjenjeno da bi se izbjeglo udvajanje sloga či: djevojčicin, pjevačicin, spremačicin, Ančicin (i čičicin od čičica: pomislite kako bi zvučalo „čičičin“!). „Š“ i „ž“ ne sudaraju se do te mjere sa „č“ u susjednom slogu, pa zato tu ostaje na snazi osnovno pravilo: bogatašičin, košarkašičin, Sašičin, Dušičin, Ružičin, Božičin.

Ivan Klajn, NIN