S.B. U svojoj knjizi ste spominjali kršenje međunarodnih konvencija i pravila ratovanja vodećih zapadnih zemalja. Možete li nam navesti neki konkretan primjer za to. 

Dobar primjer je istraga u Velikoj Britaniji oko lažnog izgovora u vezi sa oružjem za masovnu destrukciju u Iraku, a sve da bi se stigmatizirao Sadam Husein. Činjenica je da je on počinio mnogo zločina, kao npr. ubijanje Kurda ili hiljade ljudi iz opozicije. Čak je bilo dokaza i o brisanju jednog čitavog sela sa lica zemlje. To su sve trebali biti razlozi za intervenciju, ali ta je strategija promijenjena i ustupila je mjesto ovoj prvoj, koja će se ispostaviti kao lažna. 

Britanci i Amerikanci su počinili najviše zločina u vojnoj intervenciji na Irak. Oni su kršili Ženevsku konvenciju i u Avganistanu. Treba biti svjestan i znati da se ne odgovara se zločinom na zločin, a pogotovo ne bez sankcije. Ne možete vi napraviti zločin nad nekim zato što je on to isto prethodno uradio. Cilj međunarodnog prava je da svako bude kažnjen ko počini zločin. Amerikanci, Francuzi, Britanci i drugi se ne smiju razlikovati od bilo kog drugog. Niko ne smije izbjeći pravdu i samo na taj način će se broj zločina u svijetu smanjiti. Nažalost, nema dovoljno pritiska. 

S.B. Kako ocjenjujete saradnju država bivše Jugoslavije, prvenstveno Srbije i BiH, sa Haškim tribunalom, a kako posmatrate sudske procese koji se dešavaju unutar ovih zemalja? 

To dvoje se može povezivati u smislu da bez obzira što ima razlike, uglavnom niko ko predstavlja jednu stranu (vojsku, policiju itd.) nije voljan da sarađuje kad dođe do svojih ljudi, odnosno ne želi da se procesuiraju zločini počinjeni sa svoje strane. Svi su imali neki program, čak i antihaški program. Domaći sudovi su takođe napravili selekcije. Često se to htjelo podvući pod ono: „Bio je rat, desilo se što se desilo.“ Zločini se marginalizuju, a često se govorilo da vrhovi zemalja nemaju ništa sa tim, nego da se to dešavalo sporadično i nezavisno od vrha (kao npr. Škorpioni). Zločin protiv čovječnosti nije skup zločina koji su činili oni koji su, eto tako, poludjeli u toku rata, nego je to sistematska i kriminalna politika. Većina zločina koji su urađeni u toku rata predstavljaju dio kriminalne politike. Danas se ona nastavila, samo drugim sredstvima. Njome se pokušavaju ispuniti ciljevi koji su ostali neispunjeni u toku rata. 

S.B. A narod?

Znate kako, strašno je to što se  u bivšoj Jugoslaviji prije rata u narodu govorilo  u smislu: „Vidiš ovog komšiju, njegovi su klali tvoje '41.“ Jugoslavija nije bila takva, Jugoslavija nije stvorena da bi se neko klao sutradan. Politika je kriva za to. Šta da se kaže za djecu iz mješovitih brakova koji su morali da biraju stranu. Oni su u stvari bili primorani, nisu ni htjeli ni željeli to. Na sve strane je bilo i pravednih ljudi. To su primjeri oko kojih treba graditi društvo. Žalosno je što se danas oni smatraju izdajnicima ili kako već. Sramota je ostala na pogrešnoj strani i tu ne moramo davati nikakvu etničku pripadnost. 

Razgovarao: Stefan Blagić