Društvo

Pročitajte Handkeov govor na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade

Sinoć je u Švedskoj uručena Nobelova nagrada za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu. Njegov govor na srpskom jeziku donosimo u cjelosti:

"Igrajte igru. Ne budite sebični. Potražite izazove. Ali nemojte imati za cilj određeni ishod. Izbjegavajte skrivene motive. Ne suzdržavajte se. Budite nježni i snažni. Uključite se, i dođavola sa pobjedom. Ne preuveličavajte, ne budi proračunati, ali budite oprezni, pazite na znakove. Budite ranjivi. Pokažite oči, pozovite druge da se duboko zagledaju u njih; pobrinite se da ima dovoljno mjesta u njima i pokušajte prepoznati svačiju sliku. Ne donosite odluke zbog kojih se ne osjećate uzbuđeno. Dozvolite sebi neuspjeh. Iznad svega, dajte sebi vremena i krenite dužim putem. Nikada nemojte zanemariti šta drvo ili voda vam imaju za reći. Skrenite s puta tamo gdje budete privučeni i dozvolite sebi da uživate na suncu. Pustite rodbinu, pružite podršku strancima, sagnite se i pogledajte sitnice, sakrijte se na pustim mjestima, nemojte pasti na veliku dramu sudbine, pobijedite smijehom. Pokažite svoje pravo lice sve dok se ne pokaže da ste u pravu, a šuštanje lišća postane slatko. Šetnja selima". 

Te riječi, prije gotovo četrdeset godina, žena je izgovorila muškarcu na početku duge i dramatične pjesme kojoj sam dao naslov ‘’Šetnja po selima’’. U mom djetinjstvu, kada je došlo vrijeme i kada bi vrijeme dozvoljavalo, moja majka bi mi pričala s vremena na vrijeme o ljudima iz sela - koji se zovu Stara Vas na slovenačkom, Altes Dorf [Staro selo] na njemačkom: ne baš priče, ali kratke pripovijetke koje su, barem za moje uši, zvučale poput, da iskoristim Geteov izraz, "jedinstvenih događaja". Moguće da je moja majka dijelila ove pripovijetke i sa mojom braćom i sestrama. Ali, u sjećanju sam joj uvijek bio jedina publika.

Jedan od događaja prošao je ovako. Na lokalnoj farmi, na pola puta do planine, mentalno zaostala djevojka radila je kao mlijekarica. U one dane ljudi su je nazivali ‘’slaboumnom“. Ovu devojčicu je silovao farmer i rodila je dječaka, ali je farmerova supruga odgajala dijete kao svoje.

Djevojčica, biološka majka, imala je stroga naređenja da se drže dalje od malog dječaka. Za dječaka, farmerova supruga bila je njegova majka. I jednog dana dječak, iako još uvijek mali znao je da priča, igrajući se sam pored ograde od bodljikave žice, uhvatio se za žicu. Što se više borio, sve se više upetljavao. Vikao je i vikao, sve dok, mentalno zaostala mlijekarica, ‘’slaboumna“ djevojka, ili kako ju je moja majka zvala u dijalektu koji se govorio između Saualpe i Karawanka, Treapn, nije dotrčala. Za tili čas oslobodila je malog dječaka.

Kada je ‘’majka’’ dječaka napokon stigla na mjesto događaja, mljekarica je već bila na poslu, u štali ili na poljima, a dijete je upitalo: "Majko, kako to da Treapn ima tako nježne ruke?"

U djelu ‘’Kratko pismo, dug oproštaj’’, ovaj incident postao je pjesma, balada koju je otpjevao jedne noći pjevač u baru u Filadelfiji, Pensilvanija, sa uzvikom koji je ponovio na kraju svake strofe: ‘’I to dijete sam bio ja!

To dijete sam bio ja!"

U većini ostalih događaja koje mi je majka opisala bili su uključeni članovi njene uže ili šire porodice, i skoro uvijek, glavni lik bio je jedan od njena dva brata koji su kasnije ‘’časno založili svoj život’’ u Drugom svjetskom ratu. Pokušaću vam približiti ove dvije epizode, doduše kratke, ali presudne za moj život kao pisca.

Prva epizoda ticala se i tiče se mlađeg brata moje majke, najmlađeg od djece u domaćinstvu, i odvija se između ratova, recimo 1936. godine. Bila je to noć, negdje sredinom jeseni, trenutak prije zore, Hans, ili na seoskom slovenačkom, Janez ili Hanzej, bio je mjesec dana van kuće, upisao se u Marianum, internat koji je pripremao dječake za svešteništvo. Škola se nalazila oko četrdeset kilometara zapadno, u Klagenfurtu/Celovcu - glavnom gradu Koruške. Farma je ležala u dubokoj tišini,daleko od kutarnjeg kukurikanja pijetlova. Kad odjednom, zvuk metenja u dvorištu. A ko bi mogao tako uporno mesti dvorište u mraku, nego Benjamin, jedva više od djeteta. A ono što ga je natjeralo da dođe prevail toliki put iz grada, usred noći, je bila čežnja za domom, domotožje na slovenačkom.

Bio je odličan učenik, koji je obožavao učenje, ali u ranim večernjim satima iskrao bi se kroz prozor u prizemlju škole i slijedio autoput, u one dane još uvijek neasfaltiran, sve do kuće. Ali umjesto da uđe unutra, jer vrata nikada nisu bila zaključana, uzeo bi metlu i počeo mesti dvorište. Po priči moje  majke, bila je subota , ‘’dan prije nedjelje’’, a u subotom je važilo pravilo: ‘’Pomesti dvorište’’. I tako je on meo i meo, sve dok se nije razdanilo, a neko od porodice - u mojoj mašti to nisu bili roditelji, već njegova sestra - natjerala da uđe unutra. Nikad se nije vratio u Biskupsku školu za dječake. Umjesto toga, otišao je u susjedno selo gdje je učio stolarstvo. Taj događaj, podvrgnut prirodnoj transformaciji, spontano, kao da se od početka, neprestano pojavljuje u mojim knjigama - mojim narativnim izletima ili samostalnim ekspedicijama.

U drugom događaju, nije se dogodila takva metamorfoza, ali ako Bog, ili sudbina, ili šta već, to želi, možda se i desi, po knjizi koji sam nazvao ‘’Ponavljanje, drugo ponavljanje’’. 

Krajem avgusta ili početkom septembra 1943. godine, drugi brat moje majke, najstariji, vratio se kući na odsustvo sa ruskog fronta nakon nekoliko nedelja provedenih na Krimu. I kad je izašao iz autobusa, naletio je na osobu odgovornu za donošenje loših vijesti iz rata za to područje. Čovjek je bio na putu za selo kako bi porodici rekao da je najmlađi brat „umro herojskom smrću za otadžbinu“ u tundri. A sad, pošto je glasnik smrti neočekivano naletio na člana domaćinstva, mislio je da bi mogao poštedjeti sebe posjete. On je jednostavno predao obavještenje vojniku na dopustu. Ali onda se ovo dogodilo: Gregor se vratio kući, gdje su ga veselo i radosno dočekali - kao mlada žena, moja se majka predala izrazima radosti - ali tokom čitavog dopusta nije izustio ni riječ porodici o smrti njegovog brata, ili, kako se nazivao u pismimakoje je slao kući, ‘’dečko od tundre“. Gregor, kako ga je moja majka opisivala, u mirnodopsko vrijeme je bio ‘’kućni priljepak“, a tokom cijelog svog dopusta izbjegavao je kuću, roditelje, sestru[e], čak i svoje selo, Staru Vas. Lutao je i danju i noću, ponekad čak i ostajući cijelu noć, po susjednim selima Encelna Vas, Lipa, Ruda, Globasnica, Diekše , Rinkolah i Krcanje, gdje ih u društvu poznanika ili potpunih stranaca ronio suze. Ronio suze sa oba oka - vojnik sa jednim okom? - Ma nee! ‘’Plakanje nikada nije prestalo. Mora da se nikada nije zaustavilo’’. I tek posljednjeg dana, idući do autobusa kako bi se vratio u borbu, predao je sestri, jedinom članu porodice kojem je bilo dopušteno da ga prati, vijest o pogibiji. A nekoliko nedelja kasnije i on je, prema izveštaju o smrti, ‘’zauvijek počinuo u tuđini, neka mu je laka crna zemlja’’, riječi koje su kasnije ponovljene na spomen-ploči na seoskom groblju.

U posljednjoj sceni dramatične poeme ‘’Šetnja selima’’ koja se odigrava na groblju, žena koja je govorila na početku okreće se muškarcu, ali prije svega ostalim likovima u poemi, glavnim likovima, sestri i bratu koji su objavili rat jedno drugome i samima  sebi, a ova žena zvana Nova, kojoj je uvijek bilo teško govoriti, izgovara ove riječi: ‘’To sam samo ja, potomstvo drugog sela,  ali u ovo budite sigurni - kroz mene govori duh novog doba i taj duh ima da kaže sljedeće. Da, postoji opasnost i samo to mi omogućava da govorim onako kako ću govoriti, u otporu. Pa slušajte moju dramatičnu poemu. U pravu ste sa tim da prestanete živjeti u omamljenosti, ali nemojte buditi jedni druge lavežom poput čopora pasa. Niko među vama nije kriv, i upravo ste u svom napadu očaja shvatili da baš i niste u očaju. Da ste bili u očaju, već biste bili mrtvi. Dakle, nemojte se ponašati kao da ste sami. Istina, vaša priča ne nudi udobnost na koju se možete osloniti. Ali, prestanite razmišljati o onome šta treba ili ne treba biti - biće ono što jeste, i ono što jeste, biće razumljivo, a ono što nije neće. Prepoznajte koliko ste slični; prepoznajte da ste slični. to samo ja kažem. Ali nisam samo ja ‘’samo ja’’. "Ja" u ova dva slučaja može biti najlaskavija i prolazna stvar na zemlji, a ujedno i najsvečanija - najrazoružavajuća. "Ja!" sam jedini heroj - a vi biste trebali biti ti koji razoružavaju. Da, to „ja“ je suština ljudske prirode koja nas drži ljudima! Rat je daleko odavde. Naše vojske ne stoje sivo na sivom asfaltu, već žuto na žutim grlima cvijeća. Klanjanje cvijetu koje pokazuje poštovanje je moguće. Može se razgovarati i sa pticom na grani. Dakle, u svijetu uništenom umjetnim bojama napravite mjesta za boje prirode koje ga mogu oživjeti. Plavetnilo planina je stvarno - smeđa boja futrole nije; a osoba ili stvar s televizije koju mislite da poznajete, ustvari ne znate.

Naša ramena postoje zbog neba i put od zemlje do neba mora proći kroz nas. Krećite se polako i na taj način postanite oblik bez koga se nikakva daljina ne može oblikovati. Priroda je jedino obećanje na koje se možete osloniti. Ipak, priroda ne može biti ni utočište ni bijeg. Međutim, priroda daje mjeru, a to se mora provjeriti svakodnevno. Oblaci koji prolaze nebom, čak i kada projure, usporavaju vas. Ko kaže da se morate srušiti i izgorjeti? Zar niste ostavili rat iza sebe? Pa, učvrstite mirnu sadašnjost i pokažite spokoj preživjelih. Ono što je izgledalo iz daljine kao glava prijeteće  smrti, ispada dječija igra kada priđete bliže. Prozračite svoj krevet star hiljadu godina. Zanemarite sumnje dalekog djetinjstva.

Ne čekajte novi rat: istinski zaljubljenici u mir mogu se naći u prisustvu prirode. Nemojte pokazati svojim potomcima đavolji izgled. Kuća snage je na licu drugoga. Ovdje i sada je festival zahvalnosti, zato ne dozvolite da se govori o vama kako niste iskoristili mir: pustite da vaš rad čini čuda - prenesite to. Ali samo oni koji vole to prenose: volite samo jedno - to je dovoljno za sve. U ljubavi prema vama, probudila sam se. Čak i kada se većina ne može podići, podignite se. Skrenite pogled sa dvonogih zvijeri. Budite stvarni. Pratite muziku karavana. Hodajte dok nestajuće linije ne izađu iz zbunjenog zapleta, tako polako da svijet iznova postaje vaš, tako da polako postaje jasno kako ne pripada samo vama. Da, uvijek držite distancu od moći koja se predstavlja kao takva. Ne žalite se da ste sami - budite još više sami. Prođite uz šuškanje. Opišite horizont, da se lijepota ne istopi u ništavilo ponovo. Opišite životne prizore jedni drugima. Ono što je bilo dobro, zaslužuje da postoji. Odvojite vrijeme  i budite kreativni: transformišite svoje neobjašnjive uzdahe u moćne pjesme. Naša umjetnost mora biti krik nebesima! Neka vas niko ne odgovori od ljepote - ljepota koju mi stvaramo je ono što nas potresa do srži. Posvetite se demistifikaciji koja istovremeno otkriva jedinstvenu tajnu.

Obratite pažnju: kad god dijete dođe pred vas zureći prestravljeno, vi ste razlog. Prerušavanje biće vaša sudbina, kao i preferiranje ugodne prevare ispred javno objavljene istine. Igrajte farse svakodnevnog života. Gubitak sebe je dio igre. (Ali ipak: samo onaj koji ne nosi masku ponosno maršira.) Izađite u nepoznata područja zemlje i pustite one bez iluzija da se zlonamjerno nasmiješe: iluzija pruža snagu vizijama. Da, prepustite se čežnji za formom i prođite pored izliječenog svijeta - smijeh pun prezira koji primate proizilazi iz neznanja; to je klepetanje smrti leševa sa dušom. Smrt vam daje dodatnu svjetlost. Ne brinite se ako ne možete razgovarati sa njima: dovoljan je i jedan slog. Ali zadržite naše nerođene u svojim mislima. Rodite dijete mira! Spasite svoje heroje! Oni bi trebali objaviti ratu: Ostavi nas na miru!  Vi odavde, vi ste glavni. Ne dozvolite nikome da vas uvjeri da stebili jalovi. Blizu smo izvoru kao nikada prije. Možda je čak skroz malo divljine ostalo. Ali ono što je divlje, ono što je uvijek novo i ostaje takvo je vrijeme. Otkucavanje sata ne znači ništa. Vrijeme je vibracija koja nam pomaže proći kroz ovaj prokleti vijek. Vrijeme, imam te! Blagosloveni dan je sada, a radeći efektivno  to možete i osjetiti. Možda ne postoji nešto takvo kao racionalno verovanje, ali postoji racionalna vjera u božansku pravdu. Pogledajte čudo i zaboravite ga.Napravite veliki skok. Radost je jedini pravi oblik moći. Tek kad osjetite radost, sa svijetom će sve biti u redu. - I dalje je istina da u priči koju svi dijelimo ne postoji utjeha na koju se možemo osloniti. Ko to mjeri? Ubice djece na vlasti nestaju, nekažnjeno. Mir i tišina ne traju, fontane prevare se urušavaju na barikade. Nada je lažno krilo. Ubice radosti su svuda. Dok koračamo pod suncem radosti, pijemo bezdane gorčine. Dragi ljudi odavde, krikovi straha trajaće vječno. Vaša molba za milost samo će podstaknuti neodobravanje.

Zato se saberite i pogledajte muškarca u tamnom odijelu i bijeloj košulji. Pogledajte ženu preko rijeke koja stoji na osunčanom balkonu. Dokažite, sredstvima kojima raspolažete, naš ljudski prkos! Blagoslov za svaki poljubac, koliko god bio prolazan. A sada svako od vas, naslonite se, ispunite prostor demonskom energijom, kroz ponavljanje. Forma je zakon i to vas podiže. Vječni mir je moguć. Slušajte muziku karavana. Računanje  i znanje vas vezuje za nebo. Držite se ove dramatične pjesme, hodajte što dalje, šetajte selima. “Ako su mali događaji koje je moja majka opisal, pružili podsticaj skoro čitavoj mojoj životnoj karijeri pisca, umjetnička djela su mi dala bitne forme, ritmove ili, skromnije rečeno, oscilacije i energiju što je omogućilo tom podsticaju da nađe izraz. Mislim ne samo na knjige, već i na slike, filmove (prije svega ‘’Zapadnjaci’’ John-a Ford-a i ‘’Istočnjaci’’ Yasujiro Ozu-a), i pjesme (na kraju, na primjer, one Johnnyja Cash-a i Leonarda Cohen-a). Najranije oscilacije i energije, međutim, nisu došli iz umjetnosti; ono što me je i kao dijete uzbuđivalo i veselilo bilo je slovenačko-slavenske vjerske litanije koje sam čuo ispod romaničkih lukova crkve u blizini rodne kuće, u Staroj Vasi. A ti odjednom monotoni i oh, tako melodični prizivi usmjereni ka nebu, još uvijek me uzbuđuju i animiraju u sedamdeset i sedmoj. Prebiru žice koje prate moj dalji put kao pisca, pjevuše nebeske melodije prema meni, bezvučne, kao u čudesno dugoj Laurentianovoj litaniji Gospi, koja sadrži možda stotinu epiteta i priziva, od kojih ću citirati samo nekoliko, namjerno ih ostavljajući neprevedene, s izuzetkom ponovljenog odgovora „Prosi za nas“: „Moli za nas“:

Mati Stvarnikova – prosi za nas

Mati Odresenikova – prosi za nas

Sadež modrosti – prosi za nas

Začetek našega veselja – prosi za nas

Posoda duhovna – prosi za nas

Posoda časti vredna – prosi za nas

Posoda vse svetosti – prosi za nas

Roža skrivnostna – prosi za nas

Stolp Davidov – prosi za nas

Stolp slonokosteni – prosi za nas

Hiša zlata – prosi za nas

Skrinja zaveze – prosi za nas

Vrata nebeška – prosi za nas

Zgodnja danica – prosi za nas

Prije nekoliko godina bio sam u Norveškoj, zahvaljujući Henriku Ibsenu. Ali sada, u zaključku, neću govoriti o dramaturgu i njegovom - i našem - Peer Gyntu, već o dva norveška događaja, jednako mala koliko i jedinstvena. Prvi uključuje jednog od pet ili šest tjelohranitelja s kojima sam imao zadovoljstvo provesti čitavo poslijepodne i veče. Bilo je kasno u noć, a sjedili smo u mirnom baru na obali Osla, kada je taj čovjek recitovao nekoliko pjesama, prvo na norveškom, a zatim na engleskom, koje je pohranio na svoj mobilni telefon, i sve su to bile ljubavne pjesme , vrlo nježne. I jedna od narednih večeri, koje sam, napokon, proveo lutajući sam, praznim ponoćnim ulicama Osla (ili Kristianije, kako su glavni grad još zvali u knjizi ‘’Glad’’ mladog Knut-a Hamsun-a), ugledao sam čovjekovu siluetu ispred osvijetljenog izloga knjižare. Dok sam stajao kraj njega, okrenuo se prema meni, istovremeno pokazujući na jednu od knjiga na izlogu. "Vidi, moja prva knjiga!", rekao je, „Objavljena danas! Prvi dan!“ Ta osoba je bila mlada, ne mnogo više od djeteta, ili udžbenički primjer udžbenika omladine. I bio je srećan - kao što samo dijete može biti srećno. I radost koju je zračio, ovaj autor, ovaj stvaralac, još uvijek me grije. Neka nikad ne bude hladno!

Iskoristiću ovaj trenutak da pošaljem pozdrave onoj dvojici, čovjeku na obali Osla i mladiću kraj izloga knjižare, zapadno odavde ili gdje god bili. Možda bih trebao žaliti što ne mogu odrecitovati nijednu ljubavnu pjesmu svog tjelohranitelja. Te sam večeri zapisao neke od njih, ali sam onda izgubio papir."

 

Frontal

 
Twitter
Anketa

Koliko puta sedmično imate ručak sa mesom?

Rezultati ankete
Blog