Za one koji traže posao ili ga iz raznih razloga gube, ne postoji ništa osim ogoljenog, dehumaniziranog lika u ogledalu, odijeljenog od bilo kakvog oblika samopoštovanja i osjećaja pripadnosti. U limbu, čekamo spasenje koje nikako ne dolazi.

Često mislim o ovome. Vjerovatno godinama. Svi mi koji se bavimo prekarnim radom svjesni smo neizvjesnih okolnosti u kojima se nalazimo. Možda je zato dokumentarni film Zavod za zapošljavanje¹ ostavio tako dubok trag kada sam ga prije više godina pronašla. Lične priče onih izgubljenih u kafkijanskom sistemu, besmislenim i apsurdnim administrativnim procedurama s jednim pitanjem na usnama – šta uopće znači biti zaposlen danas? Radnja se dešava u Belgiji, no vrlo lako je mogla biti smještena u nekom od gradova regije i govoriti o ljudima koji godinama čame na birou i iščekuju svoju priliku.

Protagonisti/kinje na zakazanim intervjuima (još jednim suvišnim izumom birokratske mašinerije) preopterećenim i umornim administrativnim službenicima/ama prilažu gomile fascikli, prijava i odbijenica, podnoseći razloge zašto ne trebaju da izgube beneficije koje biro nudi. Oni drugi, pokušavaju dati objašnjenje za njihove psihičke i fizičke boljke koje su ih dovele do egzistencijalnog sloma. U svega 75 minuta koliko film traje, imamo priliku vidjeti kako facilitatori ovog impersonalnog sistema sučeljavaju sada već one Druge, pokazujući kako izgleda biti ’’neprilagođen’’ u društvu opsjednutom efikasnošću.

 „Oštećeni“ subjekt tako stoji naspram autoriteta moći, otjelovljenog u liku službenika/ice, koji u igri unaprijed pripremljenih pitanja i odgovora, pokušava dokazati svoju odlučnost i spremnost u traženju posla. Je li sistem zakazao ili je ipak do nas? Negdje na putu racionalizacije problema kojem pribjegava institucija, klasificiranjem i kategoriziranjem pojedinca/ke kroz njima svojstvene moduse manipulacije – stoji odvajanje i društveno isključenje.

Repozicioniranje suverene moći nad subjektom unutar današnjih biopolitičkih režima, ne nalazi se samo u stvaranju "poslušnog" tijela već u pripitomljavanju samog života, definiranjem okvira u kojem je vrijedan i dostojan zaštite. Čiji život više vrijedi, zavisi od zakona koji nameće oblike regulisanog življenja. Onog življenja gdje „suverena moć uvijek djeluje na suštinu pojedinca, na sputavanje načina izražavanja pojedinca i njegovog odnosa s drugima.“² Strategija planiranja društvenog života zamišljena je tako da se pojedinci/ke bave zanimanjima koja ne služe njihovim interesima, već državnim. Stvaranje preduslova za homogeničniju kontrolu države nad jedinkama, omogućava identificiranje osoba koje odgovaraju i priliče sistemu i dosljedno mu rade, služe i upravljaju. Tehnologija moći uvijek vodi posljednju riječ. Država načelno omogućava/pruža određenu zaštitu, kao u oblastima zdravstva, prava; ali sve dok je tehnologija sebstva ispod površine. U suprotnom, ova područja bivanja i djelovanja za mnoge postaju mjesta otuđenja i ograničenja.

Društveno tijelo je okrenuto ka cjelini, a ne pojedincu/ki. Ranjive kategorije zajednice – dakle, oni Drugi, ne tiču se Vlade. Demografska dislokacija ’’nepoželjnih’’ na periferiju pokazuje ko zaista ima pravo na zakonsku protekciju.

Oko kamere upereno je prema jednima i drugima, nalogodavcima i odbačenicima gdje u kontinuitetu između dva ugla kamere, rediteljice i autorice Anna Schilts i Charlotte Grégoire, uspijevaju da precizno seciraju trenutak suočenja restriktivne birokratske mašine i individualne situacije i njihovih nejednakih pozicija moći. Ovakvi prizori nedvosmisleno uperuju prst u sistem koji je nedovoljno adekvatan da odgovori individualnim potrebama na human način. Teme koje film otvara i aktuelizira poput nesigurnosti na tržištu rada, nejednakih mogućnosti za sve, nemoći sindikata, obezvrijeđenosti fizičkih poslova; pokazuju kako izgleda trajna kriza subjektiviteta unutar kapitalističkog neoliberalizma.

Zavod za zapošljavanje otkriva da smo svi u opasnosti da postanemo osoba s one strane privilegije. Imati posao danas je povlastica, a ne pravo. Izgubiti isti, izgledna je računica. Ako pripadamo ranjivoj kategoriji, ovo je gotovo sigurna stvar. Loša ekonomska stvarnost je sveprisutna, kako u, tako i izvan zavoda za zapošljavanje, dok socijalna sigurnost visi na tankoj, pohabanoj niti klasne nejednakosti. Odatle počinju i završavaju sve naše brige dok imamo samo jednu misao u glavi, očajničku potrebu da promijenimo stanje u kojem se nalazimo. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog jedine konstante naših života – nepomirljivim Sramom³.

U filmu je on tematiziran kroz jedinstvene priče nezaposlenih ljudi koji se kao na traci nezaustavljivo pojavljuju u zakazano vrijeme i pomalo izgubljeno, rezignirano, očajno i nadasve posramljeno nastoje da srede svoje misli i objasne svoju trenutnu situaciju. Sredovječni, mladi, stari, žene, muškarci, svih zanimanja i okupacija ne libe se predočiti zaposlenicima biroa svoje individualne potrebe i očekivanja i možda pronaći olakšanje za Sram koji osjećaju. „Pojedinci sram doživljavaju prema onome kako percipiraju da ih drugi vide – bilo da su ti drugi fizički prisutni, zamišljeni ili internalizirani – kao manjkavi, ili kada se aspekti njihovog ja smatraju neadekvatnim, neprikladnim ili nemoralnim.“⁴ Sram je ovdje zamršeno povezan s mehanizmima društvene kontrole, gdje se jasno ocrtava granica normativnog i društveno prihvatljivog, naspram onoga što nije. „Teorija društvenog rangiranja (...) predlaže da sram nastaje kao rezultat percepcije nečijeg društvenog statusa/ranga. U društvenim situacijama, ljudi se međusobno takmiče za prihvatanje, odobravanje i privlačnost. Ljudi žele biti poželjni, izabrani i cijenjeni, umjesto da budu izbjegavani ili odbačeni. Prema ovoj teoriji, sram nastaje kada sebe posmatramo kao relativno biće niskog društvenog ranga ili u neželjenom podređenom položaju.“⁵

Tako nezaposleni/e otkrivaju kako sebe vide kao oličenje neuspjeha, kao one koji ne žive u skladu sa društvenim, a posljedično i vlastitim standardima. Sram je ovdje podjednako vanjski, koliko i unutrašnji. Potreba da se opravda svaka odluka koja ih je dovela u ovu situaciju pokazuje očigledno – mogućim neugodnim pitanjima i osudama jedino je moguće doskočiti neprestanim pravdanjima. Ova metoda korisna je kada hoćemo da se zaštitimo od neispunjenja stvarnog/vlastitog i idealnog/tuđeg očekivanja. „S obzirom na našu izuzetnu osjetljivost na čak i sitne razlike između uvažavanja kojeg dobivamo i onog kojeg očekujemo, svaka društvena situacija nabijena je Sramom, bilo stvarnim ili očekivanim.“⁶

Žena koja je tek izašla iz nasilnog braka i iznova se vraća na tržište rada, čovjek koji je u srednjim godinama naprasno dobio otkaz na svom dobro plaćenom poslu izgubivši time važan dio svog identiteta, zanatlija koji je morao zatvoriti svoj biznis zbog starosti i slabe potražnje za njegovim uslugama. Svi oni nose breme Srama, čak i onda kada nije objektivno validan. 

Zavod za zapošljavanje ipak nudi svojevrsni konsenzus. U momentima simboličkog pada, obje strane pronalaze zajednički jezik. Sram je prećutna nit koja nas spaja. Negdje u pozadini svega, čuči duboko razumijevanje da spletom životnih i drugih okolnosti možemo lako izgubiti privilegiju da radimo i skrbimo za sebe i druge. Oni koji stoje na intersekciji različitih političkih identiteta – od pola, rase, etničke pripadnosti, klase i društvenog statusa, seksualnosti, fizičke sposobnosti, godina, nacionalnog statusa; znaju da je igra otpočetka namještena i da je pitanje vremena kada ove razlike mogu postati mjesta sučeljavanja i borbe za dominaciju, jer su osvijestili moć njenog dejstva.

Naše odluke obojene su Sramom. Prisutan je i onda kada odlučimo da ne prijavimo šefa za seksualno uznemiravanje, kada trpimo stalni mobing, kada radimo previše i bivamo plaćeni premalo za svoj rad, kada pristajemo da radimo neprijavljeni u nesigurnom okruženju, kada bivamo otpušteni zbog X razloga, jer nismo u poziciji da se zauzmemo za sebe...i kada rezigniramo dolazimo do zavoda za zapošljavanje da prijavimo svoj status.

Sram je samo jedna u nizu represivnih mjera Države, nad našim tijelima i umovima koju je nužno detabuizirati. Zbog većeg kolektivnog dobra. Svjesnost da Sram bitno određuje naše izbore, ne čini nas slabim, naprotiv. Otpor je moguć, samo ako priznamo da ga živimo, ali da ne određuje čitav naš identitet. A nekad je i toliko dovoljno.

Reference:

^1.                Employment Office/ Zavod za zapošljavanje; Anne Schiltz, Charlotte Grégoire, 2016. (75’)

^2.                Pontin, Fabricio; Shame, Identity and Modernity: On the Politicization of the Subject; https://www.academia.edu/36839041/Shame_Identity_and_Modernity_On_the_Politicization_of_the_Subject

^3.                Sram se preklapa s drugim emocijama poput stida, gorčine, pretjerane brige i poniženja. Često služi kao krovni pojam koji obuhvata različita osjećanja, uključujući „osjećaj omalovažavanja, vrijeđanja, nepoštovanja, obeščašćenja, ponižavanja, omalovažavanja, klevetanja, tretiranja s prezirom, ismijavanja, zadirkivanja, izrugivanja, ismijavanja, odbacivanja ili poraženosti; osjećaja inferiornosti, neadekvatnosti, nekompetentnosti; osjećaja slabosti, neznanja ili siromaštva; biti neuspješan, 'gubiti obraz' i biti tretiran kao da si beznačajan, nevažan ili bezvrijedan.” (Gilligan, James; Shame, Guilt, and Violence, Johns Hopkins University Press, Vol. 70, 2003.)

^4.                Kruszyńska Nadia, Dominiak Alicja; When Shame Becomes Part of the Self: How Chronic Shame Shapes Personality; European Journal of Health Policy, Humanization of Care and Medical Ethics, 2024.

^5.                Sedighimornan, Neda; Shame and its Features: Understanding of Shame; European Journal of Social Sciences Studies, Vol. 3, 2018.

^6.                J. Scheff, Thomas; Shame in Self and Society; Symbolic Interaction, Vol. 26, 2003.

8. mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.

Piše: Jasmina Durmo

Ilustracija: @svesutovjeshtice 

Izvor: Građanke za ustavne promjene