• Samopoštovanje i osobine ličnosti iz modela “Velikih pet” (Big Five) nisu značajno povezane s vjerovanjem u teorije zavjere.

• Rezultati sugerišu da bi preventivne mjere i intervencije trebale biti ciljano usmjerene prema osobama s izraženim pomenutim osobinama, kako bi se efikasnije smanjio uticaj teorija zavjere na društvo.

Često čujem pitanje kako to neko može vjerovati u teorije zavjera i pseudonauku i vjerovati šarlatanima, i vrlo opskurnim receptima iz alternativne medicine. Međutim, to je lakše nego što mislite. Zapravo je potreban trud i mnogo energije da se ne vjeruje. No istina je i to da i neko ko ima visoko obrazovanje može vjerovati u ovakve stvari ili ih čak propagirati. Nismo jednom vidjeli doktore nauka, pa i medicinskih nauka kako to rade. No postoji neki skup osobina ličnosti koji je skloniji tome da konspirativno misli.

Vjerovanja u teorije zavjera definišu se kao uvjerenja u tajne, namjerne i zlonamjerne radnje jednog ili više aktera. Vjerovanje u teorije zavjere često je odraz tribalizma – ako ljudi oko vas vjeruju u to, veće su šanse da ćete se priključiti. Ljudi često traže osjećaj sigurnosti, kontrole i pripadnosti. Teorije zavjere nude jednostavna objašnjenja za kompleksne i zastrašujuće događaje, čime umanjuju osjećaj nemoći ili nesigurnosti.

Jednom sam znala osobu koja je malo-pomalo prihvatala teoriju po teoriju zavjere. Od antivakserskih stavova, 9/11, trovanja stanovništva fluorom, do chemtrails i HAARP. Osoba je imala osjećaj da je proganjaju i htio je ići u nenaseljene krajeve, bez pokrivenosti mrežom. Na kraju je nađen zapušten, neopran, dijagnosticiran sa vaskularnom demencijom, usljed oštećenja krvnih sudova u mozgu, koje je posljedica netretiranog visokog krvnog pritiska, gojaznosti i zloupotrebe alkohola. Osoba je prije imala sklonost vjerovati da je bolji od drugih. Ovo je samo jedan primjer.

Paranoja, šizotipija kao podloga za zavjerologiju

Studija iz 2022. objavljena u Journal of Reasearch in Personality opsežna je meta-analiza koja istražuje povezanost ličnosti i sklonosti vjerovanju u teorije zavjere. Autori su analizirali 686 korelacija iz 127 nezavisnih uzoraka, prikupljenih iz istraživanja objavljenih od 1999. do 2020. godine, kako bi identifikovali koje osobine ličnosti najčešće koreliraju s vjerovanjem u teorije zavjere. Analiza je obuhvatila ukupno 12 ličnih karakteristika, uključujući religioznost, narcizam, sklonost pseudonauci, kognitivne sposobnosti, paranoidne ideje, šizotipiju, te osobine iz modela “Velikih pet”. “Velikih pet” je najprihvaćeniji model ličnosti u psihologiji koji opisuje ličnost kroz pet osnovnih dimenzija: ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, neuroticizam i otvorenost za iskustva.

Ključni zaključak studije jeste da su osobe koje vjeruju u pseudonauku, pokazuju znakove paranoje i šizotipije, izraženog narcizma, religioznosti ili duhovnosti, te imaju niže kognitivne sposobnosti, u prosjeku sklonije vjerovanju u teorije zavjere. 

Suprotno tome, faktori poput samopoštovanja i osobina ličnosti iz modela “Velikih pet” nisu pokazali značajnu povezanost s vjerovanjem u zavjere.

Zanimljivo je da su religioznost i osobine ličnosti iz modela “Velikih pet” bile među najčešće proučavanim varijablama, ali su pokazale relativno slabe veze sa zavjereničkim razmišljanjem. Pseudonaučna uvjerenja i paranoidne ideje, s druge strane, pokazale su konzistentnu i jaku povezanost sa sklonošću vjerovanju u teorije zavjere.

Autori su koristili Bayesovsku trostepenu meta-analizu kako bi uzeli u obzir varijabilnost između različitih studija i potencijalne moderatore. Utvrđeno je da dio heterogenosti rezultata može biti objašnjen vrstom mjerenja – npr. opća zavjerenička mentalnost nasuprot vjerovanju u specifične teorije (poput onih vezanih za 9/11 ili COVID-19). Nisu pronađeni značajni dokazi o publikacionoj pristrasnosti, što dodatno učvršćuje pouzdanost rezultata.

Jedan od važnih aspekata ove studije jeste njena praktična vrijednost: na osnovu identifikovanih osobina ličnosti moguće je preciznije definisati ciljne grupe za intervencije koje imaju za cilj prevenciju štetnog uticaja teorija zavjere. Budući da zavjere često vode ka društveno štetnim ponašanjima (npr. nepovjerenje u vakcine, širenje mržnje, ignorisanje naučnih činjenica), razvijanje personaliziranih preventivnih mjera postaje od posebne važnosti.

Ograničenja studije uključuju činjenicu da se korišteni korelacijski pristupi ne mogu koristiti za zaključivanje uzročno-posljedičnih veza. Takođe, moguće je da neke veze između varijabli nisu uočene jer nisu linearne. Ipak, ovo istraživanje nudi do sada najopsežniji pregled psiholoških karakteristika koje predisponiraju ljude na vjerovanje u teorije zavjere.

Međutim kako naglašavaju Greenburgh i Raihani, 2022, paranoja i vjerovanje u teorije zavjere su povezani, ali različiti pojmovi — paranoja je uglavnom usmjerena na lične, specifične strahove, dok su teorije zavjere često kolektivne i uključuju percepciju zajedničke štete. Nije tačno da svi koji vjeruju u teorije zavjere imaju paranoju, niti da su svi paranoični skloni vjerovanju u zavjere. Vjerovanje u teorije zavjere pod uticajem je brojnih ličnih, društvenih i političkih faktora, a ne samo psihičkih poremećaja, što treba uzeti u obzir da se ne stigmatiziraju ljudi s mentalnim problemima.

Eho-komore, mračna trijada i tribalizam kao faktori sklonosti u teorije zavjera

Ovo nije sve – korisnici društvenih mreža često biraju informacije koje potvrđuju njihova prethodna uvjerenja i ulaze u tzv. eho komore – zatvorene, polarizirane zajednice istomišljenika. Studija iz 2016. objavljena u Computers in Human Behaviour pokazala je i kako duže zadržavanje u eho komorama može blago oblikovati psihološki profil korisnika, što ima važne implikacije za borbu protiv dezinformacija. Još jedna studija iz 2016. objavljena u Scientific reports pokazala je kako društvene mreže mogu ubrzati stvaranja zajednica koje vjeruju u teorije zavjera, putem mehanizma eho-komora.

Psihološko oblikovanje profila korisnika je mač sa dvije oštrice – lako je to zamišljati da se osobe izložene dezinformativnom zavjerološkom sadržaju izlože nauci – ali koliko su tvrdokorna njihova uvjerenja? Iz dosadašnjeg iskustva znamo da ih je jako teško ubijediti u suprotno. S druge stane ako neku osobu koja je za nauku, ali se može manipulisati, izložimo dezinformativnim sadržajima, koja je vjerovatnoća da će preći na “dark side”?

Ne zaboravimo da najgore teorije zavjera u sebi sadrže elemente istine i da često vabljenje u pseudonauku kreće pričama o zdravlju, održavanju tijela u formi, fizikom. Recimo, priča o kontroli svijeta može biti upakovana u pričiu da Afrika može dati cijelom svijetu energiju, samo to neko ne želi ili da postoji superprovodljivost na sobnoj temperaturi ali se to krije.

Zanimljivo je kako osobe koje su sklone ovakvim uvjerenjima imaju potrebu biti drugačije, ne biti mainstream, ali u stvari opet traže zajednicu istomišljenika.

Studija iz 2023. objavljena u Expert Systems and applications pokazuje kako su osobe koje imaju mračnu trijadu, imaju makijavelističke karakteristike, sklonije da šire i konzumiraju lažne vijesti i dezinformacije.

Sve ovo sugeriše da su vjerovanje u pseudonauku, sklonost paranoji, šizotipne osobine, makijavelizam, sklonost manipulativnom ponašanju, sklonost tribalizmu, boravak u eho-komorama na društvenim mrežama bez izloženosti sadržaju suprotnih razmišljanja, narcizam, religioznost i niže kognitivne sposobnosti ključni psihološki faktori povezani sa zavjereničkim razmišljanjem. Ovi uvidi mogu pomoći u kreiranju efikasnijih obrazovnih i komunikacijskih strategija za borbu protiv dezinformacija i štetnog uticaja zavjera u savremenom društvu. Ali sva ova istraživanja su se pokazala neuspješnim do dana danas da posluže kao osnova za kreiranje strategija borbe protiv dezinformacije i inokulacije građana protiv njih, kao što vidimo. To ne znači da ne vrijede – nego da treba više ulagati u aktivnosti koje direktno doprinose smanjenju rizika i povećavaju otpornost na dezinformacije i teorije zavjera. Da to ne budu individualni napori u moru influenserskih sadržaja, loše obrazovne politike i strategije koje stoje u nekom ormaru.

Ono što također jeste problem je da u svijetu nema još adekvatnih akcija u zaštiti mentalnog zdravlja, pravovremenoj dijagnostici niti svijesti o širem utjecaju ovakvih poremećaja na društvo. Osobe sa ovim poremećajima često imaju jaku karizmu, mesijanski kompleks, dobri su govornici, ubjedljivi su, neki, ne svi, mogu biti i dobri manipulatori. Često imaju vrlo posjećene kanale društvenih mreža i od marginalizovanih čudaka postaju karizmatični propovjednici, kojima se (i čijoj se sljedbi) teško suprotstaviti činjenicama.

Izvor: naukagovori.ba