Ova djevojka od nedavno vodi i omladinu sa invaliditetom. Puna je ideja, entuzijazma i volje za rad. To je ono što je, nažalost ili na sreću, izdvaja od mladih sa invaliditetom.

Vera dolazi iz Doboja, ali je zbog studija došla u Banjaluku i tu i danas živi.

Oštećenje vida koje ima datira od rođenja.

„Nalazi kažu da je u pitanju stopostotni nedostatak vida, ali vidim neke obrise, oblike i neka druga obilježja onog što je ispred mene. Naravno, to je daleko od vida, ali se dobro koristim time“, počinje priču Vera.

U okviru porodice imala je bezrezervnu podršku. Navodi, to najbolje ilustruju i riječi njene majke.

„Upitala sam majku jednom prilikom da li bi se odlučila da me rodi, u slučaju da je znala da ću imati neki invaliditet. Odgovorila mi je samo da to i ne igra neku ulogu u situaciji u kojoj smo korak po korak rješavali probleme i prepreke koje je svakodnevnica donosila“, reći će ona.

Kao dijete, išla je u redovni vrtić, daleko ranije u odnosu na inkluziju koja je danas prisutna. Razlike u ostalu djecu nije primjećivala – nosila je naočare, kao i dosta druge djece bez tako teških oštećenja vida, igrala se, bila među vršnjacima i ni počemu se nije posebno izdvajala.

Prve razlike počinju sa upisom u osnovnu školu. Kategorizacija ju je svrstala u grupu djece koja mora da se obrazuje u specijalnim ustanovama i promijenila je tri osnovne škole – u Podgorici, u Zemunu i u Derventi.

„To su bile sredine prilagođene mojim potrebama i dobro sam funkcionisala u njima, ali sa ove tačke gledišta – ogroman je izazov odvojiti se od roditelja sa tako malo godina. Imala sam rodbinu u svakom od ovih gradova, što je olakšavalo situaciju,a roditelje sam viđala raspustima“, prisjeća se sagovornica.

Nažalost, ovakav vid obrazovanja ima i svoje nedostatke. Kada se vratila najbliže kući, u Derventu, bila je prva poslijeratna generacija u toj ustanovi. Nedostatak kadra i uslovi u kojima se naše društvo nalazilo u tom momentu stvorili su propuste čije posljedice su tek kasnije izašle na vidjelo.

„U dobojskoj gimnaziji koju sam kasnije pohađala, vidjelo se koliko je stvari bilo prepušteno slučaju u mom obrazovanju. Zato i danas smatram da je nužno raditi stalno na kvalitetu školovanja u specijalnim ustanovama, ako su one već prisutne“, kaže Vera.

Ono što posebno ističe kad su ljudi sa invaliditetom u pitanju jeste da – stalno moraju da se dokazuju nekome i u ime nečega. Čak i kada ljudi prosječnih mogućnosti bez problema postižu rezultate, osobe sa invaliditetom moraju u svojim dijelom ograničenim mogućnostima polučivati natprosječne rezultate. I dalje ih se smatra nedovoljno vrijednim i nedovoljno sposobnim članovima društva.

„Tu bitku sam i ja vodila, ponajviše sa sobom. Prve dvije godine mog srednjoškolskog obrazovanja protekle su u adaptaciji na sredinu koja bi mi trebala biti prirodna. Od odnosa sa porodicom – gdje mnoge stvari nisu iziskivale njihovu dozvolu, kao po školama, do funkcionisanja vani. U školi veći dio vremena nisam osjećala da sam zaista dio nečega. Tek negdje pred kraj srednje škole sam shvatila da ne moram da se dokazujem, te da je najbitniji moj sud o ličnim uspjesima“, reći će nam ova djevojka.

U Banjaluku ju je doveo studij prava. Bila je studentkinja koja je na vrijeme ispunjavala obaveze, imala dobre ocjene i nadala se budućnosti koja će joj osigurati nezavisan i samostalan život.

„Smatram da svako od nas mora da ispunjava obaveze koje preuzme, pa sam se time vodila i sa studiranjem. Jedino prihvatljivo mi je bilo da obaveze na fakultetu teku normalnim tokom, bez kašnjenja i da tako ostvari uslove za naredni korak – zapošljavanje“, priča Vera.

Pred kraj studiranja ušla je u i novinarstvo. Od radnog iskustva ima dvije godine u redovnom radnom odnosu na radiju u Banjaluci i pripravnički staž u jednom udruženju za pružanje besplatne pravne pomoći. Položila je državni ispit. Ali, danas, nema posao.

„Veliki je problem što većina komisija i poslodavaca ne zna kako da se postavi po pitanju mog zapošljavanja. Ustručavaju se da pitaju, a rješenje eventualnih barijera je jako jednostavno – od svega, meni je potreban kompjuter sa odgovarajućim softverom i jedan skener“, objašnjava ona.

Od izazova koje je je imala u svakodnevnom životu, najteže joj pada ograničena mobilnost i nedostatak brzine reagovanja u pojedinim situacijama. Ali, nije li više uspjela dokazati koliko je sposobna i šta može?

„Nijedna prepreka koju sami imamo nije tako teška koliko društvo koje nas sputava i ograničava. Postoje mladi ljudi sa invaliditetom, visokoobrazovani, voljni da rade, da pokažu svoje sposobnosti“, ističe sagovornica.

Upravo sa mladima trenutno ima angažman. Iako je očekivala da će mnogo mladih biti proaktivno i sa mnoštvom ideja kako djelovati u cilju poboljšanja sopstvenog položaja, iskustvo joj je donijelo sasvim drugačiju sliku.

„Vjerujem da mladi moraju imati mjesto u OSI pokretu i jedino njima dajem za pravo da kažu koliko su ugroženi u postojećoj situaciji. Ali, ono što me najviše čudi je što sa naišla na dozu pomirljivosti kod većine mladih sa invaliditetom koja sa sobom nosi i neinformisanost, nedostatak ideja, rad bez suštinskog angažovanja i slično“, zaključuje Bošković.

Pitanje koje se samo po sebi nameće je – zašto Veri i svim mladim ljudima sa invaliditetom, aktivnim i borbenim, koji su i dalje u manjini u ovoj populaciji – nije pruženo mjesto u ovom društvu u skladu sa njihovim postignućima?

Ko to može i smije da ih veže i ograničava za jednu poziciju ili tačku u vremenu i prostoru?

izvor: ukljuci.in