I dok se neupućeni pitaju zašto je važno naglašavati takvo ustrojstvo a vezano za obrazovni nivo, upravo ono pravi ogromnu razliku, posebno ako ste roditelj sa djetetom s poteškoćama u razvoju koje treba započeti školovanje.

I kao da činjenica da ste roditelj s djetetom s poteškoćama, koji se od njegovog rođenja bori sa suludim birokratskim aparatom, nije dovoljno teška, neizbježno je da se vremenom nađete u situaciji da ili vam kažu kako je kategorizacija vašeg djeteta složen proces pa će to potrajati ili ako imate sreće i ista je već završena vaš i zahtijev škole za asistentom, koji će pratiti razvoj vašeg djeteta u nastavi, bude odbijen iz nekog suvislog razloga.

Mediji se početkom školske godine fokusiraju na teme inkluzije djece dok je ta tema, zapravo, tokom cijele godine aktivna i možda čak i važnija nakon što počne nastavni proces, jer je tada najlakše utvrditi gdje su propusti i šta je sve potrebno poboljšati.

Zeničko-dobojski kanton na zaostaje za preostalih devet po pitanju poteškoća provođenja inkluzivne nastave, posebno po angažmanu asistenata u nastavi, koji su u mnogim slučajevima ključni za napredak djece s poteškoćama i cjelokupni nastavni proces. Iako ZDK broji 12 opština na svojoj teritoriji, u svakoj od njih je situacija skoro pa podjednako teška, ako posmatramo s aspekta provođenja inkluzivne nastave.

Koliki je samo njegov značaj a koliko je iscrpljujuća borba sa birokratskim aparatom, najbolje pokazuje situacija iz Visokog. Na području Grada Visoko ima 7 osnovnih škola uz dodatnih 8 područnih, 4 srednje škole te jedna predškolska ustanova. Kontaktirajući navedene obrazovne institucije, ostali smo nemalo iznenađeni kada smo dobijali skoro pa identične odgovore. Direktori škola su u razgovoru potvrdili da je inkluzija jedan od važnijih segmenata kojima se svi moraju pozabaviti, ali i da je, prema riječima direktora Gimnazije „Visoko“, Samira Puriševića, važno naglasiti „da u svakoj školi postoji potreba za bar jednim asistentom.“
 
Asistenti u nastavi nisu angažovani ni u jednoj srednjoj školi na području Grada Visokog, dok je njihova potreba za angažmanom je najizraženija u osnovnom obrazovanju. Zabrinjavajuća je informacijom da već duži period JU Za predškolski odgoj i obrazovanje Visoko od nadležnog Ministarstva traži angažovanje asistenta u njihovoj ustanovi, ali do toga prema riječima direktorice Halime Abdukić još nije došlo. „U našoj ustanovi imamo djecu s poteškoćama, ali nemamo dodatno osoblje, odnosno asistente. Trenutno pokušavamo pregovarati angažman bar jednog asistenta, ali tačan podatak o početku njegovog angažmana nemam. Potrba za asistentom je objektivna i angažman bar jednog bi uveliko olakšao rad u grupi.“

Upitan koliko je trenutno asistenata angažovano u školama Zeničko-dobojskog kantona, ministar Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport, Spahija Kozlić nam je odgovorio „da je trenutno u osnovnim školama ZDK angažovano 32 saradnika za 32 osnovne škole putem Programa sufinansiranja zapošljavanja odgovarajućeg stručnog kadra za djecu s teškoćama u razvoju u osnovnom obrazovanju u inkluzivnoj nastavi (asistenti u nastavi), te po osnovu zahtjeva iz škola za angažovanje strućnih saradnika - defektologa data je saglasnost za 18,5 normi, a uposleno je: 13 defektologa, 2 psihologa, 1 pedagog i 4 nastavnika razredne nastave (nije bilo defektologa, niti psihologa zainteresovanih za objavljeni konkurs). Dok je po osnovu naknadnih zahtjeva iz škola za angažovanje stručne podrške u nastavi (asistenti u nastavi) 2,5 norme, odnosno 2 nastavnika razredne nastave i 50% defektolog.“

(Spahija Kozlić, ministar)

Posmatrajući prikazane podatke, bez detaljne analize problema, i više je nego očito da je brojka od 32 asistetna u 32 škole daleko ispod potrebe obrazovnih institucija ZDK. Dovoljno je samo reći da u ZDK ima više od 100 osnovnih škola sa pripadajućim područnim školama, što jasno ukazuje na apsurd i moglo bi se reći neshvaćanje nadležnih institucija na važnost angažmana većeg broja asistenata.

Jedna od naših sagovornica je istakla kako „s obzirom na finansijska sredstva, smatra da će Ministarstvo asistente u nastavi uvoditi samo gdje je to baš neophodno i gdje je potreba izražena.“ I možda bi ovakav stav bio i razumljiv da nije riječ o blago rečeno mizernim, ispodprosječnim primanjima, koja dobijaju rijetki angažovani asistenti. U razgovoru sa Frontalom Mirha, mlada asistentica iz Visokog, nam je otkrila kako svaki asistent, ako je angažovan od strane Ministarstva mjesečno dobija platu od 350,00KM neto plus od ove školske godine i topli obrok. Upitana kako uopšte živi sa takvim primanjima, budući da je prema dostupnim podacima sindikalna potrošačka korpa koju je Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine izračunao za mjesec januar 2020. godine iznosila 1.965,96 KM, Mirha je rekla da taj posao radi iz dva razloga - kako bi bi joj tekao radni staž, budući da je prijavljenja na 40 radnih sati sedmično a prvenstveno jer se povezala sa djevojčicom s kojom radi i u tom radu uživa.

Uzevši sve navedeno teško je zamislivo da 32 asistenta u ZDK sa plaćama od 350,00KM neto (ukupno 11.200,00KM neto mjesečno) vidno zakida budžet bilo kojeg pa i Ze-Do kantona, čija preraspodjela u mnogim slučajeva zavisi od stranačkih dogovora, dok obim njihovih stvarnih poslova i obaveza nadmašuje pomalo degradirajuću izjavu pristiglu iz Ministarstva kako „asistenti u nastavi pomažu nastavnicima u nastavnom procesu i zadatke dobijaju od nastavnika. Ujedno, njihov je primarni zadatak je da pomognu nastavniku u onoj mjeri koliko je potrebno, s tim da učenicima s teškoćama u razvoju olakšavaju komunikaciju i potiču ih na samostalnost.“ Pokazatelji s terena jasno ukazuju da su asistenti upravo ti koji pojedinu djecu uče kako pravilno držati olovku, podstiču njihovu finu motoriku i s njima prvi puta počinju čitati slova ili pak sklapati riječi.

„Radim s učenicom sa Down sindromom. Šesti je razred. U prethodnim razredima nije imala asistenta i to je vidljivo. S njom radim 6 mjeseci i napredak je vidljiv. Gradivo u šestom razredu je za nju teško, tako da ona i ja radimo na usvajanju slova, pisanju riječi, te računanju do 10 (sabiranje i oduzimanje). Rezultati su vidljivi u odnosu na početak naše saradnje. Djevojčica je mirna i želi sarađivati. Sve što joj zadam, ona pokušav uraditi. Prošle godine sam radila sa dva učenika, a ove sa jednom učenicom. Pored rada s učenicom na nastavi, ja je dočekam i preuzmem iz autobusa i onda ispratim nakon šestog časa, iako ona ima samo pet. Zavoljela sam raditi i biti s njom, pa mi njen pomak mnogo znači. Ono što je možda isto tako važno naglasiti da me je odmah prihvatila i zavoljela, što u mnogome olakšava samu komunikaciju i saradnju. Roditelji su takođe zadovoljni, posebno jer je ovo nova škola za djevojčicu. Prethodno je išla u područnu školu sa kombinovanim odjeljenjima, gdje joj je učitelj posvećivao koliko je mogao pažnje. Smatram da bi njen pomak bio još veći da je imala asistenta od prvog razreda, kada su se učila slova i brojevi. Ovdje su je djeca jako dobro prihvatila i rado joj pomažu ako kada zatreba. Iskreno, ovo je veoma zahtjevan posao, koji iziskuje mnogo energije i strpljenja kako bi rezultati vremenom postali vidljivi. Nadam se da će ovaj posao nekada biti cijenjen malo više“, rekla nam je Mirha u razgovoru.

U razgovoru sa doktoricom razredne nastave, Azrom Kadić, koja se upravo na inkluziju djece bazirala u svom istraživačkom radu a na temelju iskustva rada s djecom proteklih 27 godina, jasno naglašava kako je „napredak da se konačno u BiH otvoreno govori i djeluje u skladu sa tim problemom.“ Azra dalje ističe kako „djeca sa posebnim potrebama (PP) određenog stepena ne bi trebala da se uključuju u redovni osnovno-školski sistem. Naime, samo djeca sa PP koji su u određenim kategorijama ometenosti mogu biti uključena u redovni nastavni proces. Ostali bi trebali da budu hospitalizovani ili da pohađaju ustanove za određenu vrstu teškoće.“ Azra dalje navodi kako je važno naglasiti da ovakve izjave ne treba posmatrati generalizovano, nego one predstavljaju njen subjektivni utisak nakon višegodišnjeg iskustva. Iako radi sa djecom duže od 27 godina i do sada je imala čak tri učenika sa teškoćama, Azra govori kako nikada nije imala asistenta koji bi radio sa tom djecom. Upravo ta činjenica, nastavlja Azra, ukazuje na prijeku potrebu angažovanja asistenata u nastavi.

Iako je Zeničko-dobojski kanton prije Sarajevskog usvojio Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju učenika sa posebnim obrazovnim potrebama u osnovnoj školi, još uvijek se za razliku od situacije u Sarajevu, zanemaruje usavršavanje asistenata u nastavi. Naime, iako je Ministarstvo u svom odgovoru željelo uljepšati situaciju navodeći da „Pedagoški zavod organizuje stručna usavršavanja nastavnika i stručnih saradnika, te je u proteklom periodu bio značajan broj edukacija o inkluzivnom obrazovanju“, što niko od naših sagovornika ne osporava, iz Ministarstva su izostavili napomenuti kako si angažovani asistenti u nastavi, prije početka rada sa djecom s poteškoćama u razvoju, idu u Sarajevo na dvodnevni brzi kurs rada s djecom te po završetku istog dobijaju certifikat.

Još uvijek je nejasno zašto se takve obuke ne izvode u ZDK, budući da je sigurno financijski opravdanije to izvesti u vlastitom kantonu, gdje asistenti i rade. Teško je povjerovati da nema stručnog kadra koji bi izvodio takvu vrstu usavršavanja, budući da je Ministarstvo naglasilo kako Zavod redovno sprovodi kvalitetna stručna usavršavanja. Iako smo tražilli očitovanje nadležnog Pedagoškog zavoda, koji bi zasigurno najkompetentiji odgovor dao, isti nam nije dostavio tražene podatke iako smo više puta pokušali doći do njih.

Iako su direktori visočkih škola naglasili kako pohađaju zajedno sa pedagozima stručna usavršavanja na temu inkluzivne nastave, dr. Azra Kadić apostrofira „kako samo seminari za nastavnike koji su direktnom nastavnom procesu,  imaju efekta. Direktori i pedagozi ne snose rad sa tom djecom i za njih je seminar informativnog karaktera.“

Koliki je značaj rada asistenta u nastavi i koliki su pomaci, koje i sami roditelji vide, najbolje oslikava priča Alme, majke osmogodišnjeg dječaka, koji još uvijek čeka kategorizaciju. „Našu smo asistenticu Belmu upoznali dok je moj sin išao u predškolsku ustanovu. Direktorica je predložila da je kontaktiramo i pitamo da li bi radila sa našim djetetom. Na početku je bilo bojazni na obe strane i trebalo je vremena da se svi naviknemo na novonastalu sitaciju, ali je moj sin Belmu jako brzo prihvatio i zavolio. Danas ne može zamisliti jedan školski dan bez nje. Belma svaki dan intenzivno radi 45 minuta s njim, te meni daje savjete šta bih dalje trebala nastaviti raditi i pokušati mu pomoći pri savladavanju gradiva. Veliku smo sreću imali kada smo sreli Belmu a i veliku podršku dobivamo od direktorice škole. Druga djeca su mog sina dobro prihvatila i nije bilo slučajeva da ga ismijavaju zato što ima asistenta koji mu pomaže.“

Priča mlade mame iz Visokog, Belme, koja zbog nedostatka posla, iako je magistrica razredne nastave, već nekoliko godina radi kao asistentica u nastavi i pomaže djeci različite dobi da što lakše savladaju gradivo, navela nas je da je pitamo – da li se sve to može bolje i efikasnije riješiti. Naime, Belma je asistentica u nastavi koja radi sa 15 djece. Svoju stručnost, pažnju, ljubav i želju na napredak je usmjerila kako bi 15 mališana jedne visočke osnovne škole na što jednostavniji način savladalo nastavno gradivo. Belma nam priča kako je osmogodišnjeg dječaka Dž.K. upoznala kad je išao u predškolsku ustanovu gdje je ona dobila prvu generaciju predškolaca da radi s njima. Od 15 učenika s kojima radi samo su 2 kategorisana dok drugi trebaju asistenciju pri savladavanju čitanja, pisanja te računanja u nižim razredima. „Ugovor asistenta važi do početka školske godine do mjeseca maja. Prije svega asistenti bi trebali da imaju mnogo veća prava od onoga što su potpisali, budući da im nije plaćen niti prevoz niti imaju pravo na godišnji odmor. Mnoge sputava da uopšte krenu ovim putem, budući da se finansijski ne isplati vozariti do neke udaljene škole.“ Belma dalje govori kako su pomaci nakon rada s djecom i više nego vidljivi. „Većina učenika nije znala štampana i pisana slova, čitati ni računati. Sada sami bez pomoći pišu diktate, čitaju s razumijevanjem i računaju. Čak je primjetno da su roditleji više uključeni i sretniji kada vide napredak, dolaze na informacije, ispituju kako će s njima dalje postupati i oni im pomoći, što ranije nisu činili. Budući da ja imam kabinet u kojem radim samo s djecom koja imaju poteškoće, na početku sam obavila razgovore, uvijela na koji način im prilaziti jer sam zaključila da im nedostaje puno pažnje i ljubavi. Nekada s njima, npr. nisam uradila ni slovo, nego bih našla neku edukativnu igru, pa kroz smijeh i igru ih opuštala kako bi stekli povjerenje, opustili se i smatrali me prijateljem. Naravno, presretna sam jer sam u tome uspjela. Kada sam tek upoznala Dž.K. bio je mirno i povućeno dijete. Nije čak želio ni da priča. S njim sa počela polako i ispočetka da radim. Prvo smo se kroz igru upoznali, pa zajedno radili na finoj motorici, npr. kako da pravilno drži olovku u ruci. I više sam neko srećna kada vidim dokle je napredovao. Na početku su to bila samo slova, a danas samostalno čita cijele rečenice.“

Koliko god ohrabrujuće zvuče pojedine priče iz visočkih škola a vezano za inkluziju i napredak koji ostvaruju djeca s poteškoćama u razvoju, vrlo otrežnjujuću priču podijelila je Meldina Ugarak, koordinator svih poslovnih jedinica JU „Centar za djecu i odrasle osobe sa posebnim potrebama“ te zastupnica u kantonalnoj skupštini.

„Inkluzija djece s poteškoćama u razvoju u društvene, socijalne i obrazovne tokove, na području Visokog, je jedna od najmanje tretiranih oblasti i nešto u čemu Visoko kaska za drugim lokalnim zajednicama. Kako bismo potkrijepili ovu tvrdnju činjenicama, govorit ćemo o jednostavnim primjerima. Naime, mirujući saobraćaj i parkiranje automobila po svim površinama (najviše trotoarima) utiče na nemogućnost kretanja osoba s poteškoćama, a posebno djece koja se nalaze u kolicima. Većina javnih prostora, uključujući i škole, nemaju prilagođene uslove za osobe s poteškoćama (toaleti, pristup, prilagođen prostor). Izuzetak u ovome predstavlja Kulturni Centar Altindag, koji je, vjerovatno zbog novijeg datuma gradnje, obezbjedio minimum uslova za osobe s poteškoćama. S druge strane, lokalna administracija i Gradska uprava ne rade ništa što bi unaprijedilo kvalitet osoba, a posebno djece, s poteškoćama u razvoju. Samo jedan od primjera jeste da Grad Visoko ne izvršava svoje obaveze prema JU Centar za djecu i odralse osobe s posebnim potrebama Zeničko – dobojskog Kantona. S druge strane, općina Kakanj pored toga što je primjer redovnosti isplata obaveza prema Centru, na vlastitu inicijativu, plaća kompletan iznos autobuske karte korisnicima koji dolaze u Centar. Ovo je jedna od pogodnosti koje korisnici usluga Centra iz Visokog nemaju. Za sada, ovakav pristup lokalne administracije prema najugroženijoj društvenoj grupi, je samo misao imenica korisnika Centra koji dolaze iz Visokog. Obzirom da većini djece koja su korisnici Centra, ovo predstavlja jedini vid i jedinu mogućnost uključenosti u obrazovni proces. Veliki je propust lokalnih vlasti što ne podržavaju vlastite sugrađane na ovom putu. Također, ističemo činjenicu da su, u dva navrata, korisnici Centra iz Visokog, bili na ivici isključenja, radi dospjelih obaveza i duga Grada Visokog prema Centru. Kada govorimo o školstvu obrazovanju, škole na području Visokog se međusobno takmiče koja je škola inkluzivnija, odnosno koja škola ima veći broj djece s poteškoćama u razvoju. Danas je to, za jednu školu, postala stvar prestiža obzirom da kao takve ostavruju mogućnost na dodatne subvencije i plate uposlenika. Međutim, rad uposlenika s djecom koja imaju poteškoće u razvoju je jako težak, a nastavnici nemaju kapaciteta niti mogućnosti da u razredu, pored tipične djece, svoju pažnju usmjeravaju ka individualnom radu s djecom sa poteškoćama u razvoju. Zbog toga Vlada ZDK i Federalno ministarstvo obrazovanja imaju određene programe kojima se finansiraju asistenti u nastavi. Međutim, broj asistenata koji su angažovani po školama ne odgovara potrebama i znatno je manji od stvarne potrebe. Ovi programi svakako mogu biti sufinansirani od strane općine, ali i ovdje podrška lokalne administracije izostaje. Kako bih predočila kolika je potreba, navodim primjer jedne od škola u Visokom, koja u jednom razredu ima tri učenika sa poteškoćom u razvoju. Kako bismo riješili ove probleme, potrebna je podrška svih nivoa vlasti, ali najviše i podrška lokalne administracije koja, u najvećoj mjeri, jeste zadužena za problematiku osoba sa invaliditetom. Ono što je pozitivno jeste da djeca s poteškoćama u razvoju ostvaruju pravo na naknadu putem Centra za socijalni rad, čime se makar malo, osigurava dostojanstvo poroica. Međutim, Visoko, kada posmatramo prostor ZDK, je grad u kojem se djeca s poetškoćama u razvoju nalaze u najnepovoljnijem položaju. Ovdje ističemo i činjenicu da u Visokom ne postoji aktivno udruženje, organizacija ili drugi oblik organizovanog djelovanja koje bi ukazivalo na probleme djece sa poteškoćama u razvoju.“

Povezane vijesti:

LGBTIQ - marginalizirana zajednica bh. društva