izvor: ukljuci.in

A ne mogu ni njeni najbliži, bez obzira na ogromnu želju da pomognu.

Umjesto da bezbrižno odmara, Milica se još jednom sprema za vježbe, od kojih ne odustaje, nadajući se da taj dan nikog od sebi bliskih ljudi neće opteretiti svojim potrebama.

Sve je počelo prije nepune četiri godine, 9. juna 2010.godine. Pošla je da mlađem bratu ubere trešanja i pala sa drveta. Pad ju je učinio korisnicom kolica.

„Nakon priprema u Hitnoj pomoći u Trebinju, upućena sam u Beograd na Banjicu. Ugrađeni su mi fiksatori i stabilizovana kičma“, počinje priču Milica. Liječenje je nastavila u Institutu za rehabilitaciju u  Sokobanjskoj u Beogradu, pa u Banjaluci. 

Milica zakopčava aparat koji koristi pri hodanju

Prognoze nisu bile striktne, svodilo se na šanse pola – pola da će se opraviti. Ljekari se ograđuju od detaljnijih predviđanja. Povrede kičme nisu dovoljno ispitane, ali se Milica nada da će njena volja da prevagne i odnese pobjedu nad trenutnim stanjem.

Promjena je bila ogromna – devetnaestogodišnja djevojka koja je mogla da trči, odjednom je vezana za krevet, nije samostalna, ne može da se pomjeri, neko drugi mora da je nahrani i presvuče.

„Psihički sam bila stabilna i dobro sam podnijela novonastalu situaciju. Jedino što mi je teško padalo je pitanje kako će se moja porodica nositi sa tim“, priznaje Milica i dodaje da je jako vezana za roditelje, brata i dvije sestre.

„Nedostaje mi odsustvo barijera o kojima čovjek bez invaliditeta ne razmišlja. Kad želim negdje s društvom, moram dobro da razmislim mogu li stići na planirano odredište“, priča nam Milica.

Stidljivo zastaje. „I nedostaje mi osjećaj koji imate dok stojite čvrsto na zemlji u zagrljaju nekog do koga vam je veoma stalo“, kaže, misleći na svog dečka Dejana, koji je uz nju bio svo ovo vrijeme kao bezuslovna podrška. Smatra da bez njega ne bi ni stigla do ove tačke u kojoj je sad.

Ipak, ima nešto što je možda i više pogađa. „Imam sestriće s kojima ne mogu da se igram onako kako bismo i oni i ja željeli“, kaže ova mlada djevojka.

Sa druge strane, mnogo toga je naučila iz svijeta osoba sa invaliditetom. Bila je okružena i pesimizmom, predrasudama i svim sličnim negativnostima u toku liječenja, ali nam je rekla da je otkrila i divne ljudske priče i primjere kako se može prevazići invaliditet.

Koristi Hessingov aparat. Svaki dan odvaja vrijeme da stoji da ne izgubi osjećaj u nogama. Za mnogo vježbi zavisi od pomoći prijatelja i porodice. Ali ne odustaju ni oni, ni Milica.

Neumorno je tragala za mogućim rješenjima. I naišla na primjer imenjakine Milice iz Srbije koja se liječila u rehabilitacionom centru u Orlandu.

Stupila je u kontakt sa tim centrom i na obostrano zadovoljstvo, iskazali su nadu da će u Miličinom slučaju, doći do poboljšanja stanja.

Miličin otac je zaposlen, a majka je u penziji. Brat je student. Sestre su se udale. Cifra od 8000 dolara na mjesečnom nivou, za njih je ogromna i gotovo nedostižna. Tu nisu uključeni troškovi puta i smještaja u Americi.

Ovaj iznos je vjerovatno i svakom našem čitaocu veliki. Ali, budimo humani još jednom, pokažimo da su Miličin trud i želja da ponovo hoda i bude kao svi njeni vršnjaci, primijećeni i podržani.

Za sve one koji žele pomoći da Milica ode na liječenje u Orlando, otvoreni su računi u Novoj banci a.d. Banja Luka:

-          Broj tekućeg računa:  555 009 81511832 14

-          Broj deviznog računa: 555 000 00121296 74

U Galeriji UDAS u Banjaluci u toku je humanitarna izložba prodajnog karaktera s ciljem prikupljanja sredstava za nastavak Miličinog liječenja.