Posljednji sam čovjek koji bi u životu napisao makar i jednu povoljnu riječ o Aleksandru Vučiću. Čovjek zbilja mora imati želudac od kevlara da bi se bavio političarom koji je počeo političku karijeru sa Srbijom do Karlobaga, a nastavio je s Beogradom na vodi, koji je dobar dio mladosti proveo kličući kako neće prodati nijednu srpsku grudu, da bi potom centar glavnog srpskog grada prodao azijskim špekulantima za cijenu Golfa diesela bez dodatne opreme.

Aleksandar Vučić je pravi, tužni, imperijalni primjer balkanskog post-nacionalizma. Bio je šoven kad su svi bili liberalni kapitalisti, da bi postao liberalni kapitalist sad kad su svi šoveni, kleo se u majku Rusiju dok je Europa još bila nabrekla mrkva, a sad kad je EU tek posvađani, disfucionalni osinjak sjetio se biti Europljanin. Ima nešto temeljito žalosno u političaru koji je karijeru izgradio na antikomunizmu, ali medije drži u šaci k’o da je Tito, u političaru koji maše zastavama, a premješta glavni kolodvor da bi šeici tu gradili stanove na prodaju. Poput pravog balkanskog nacionalista, Aleksandar Vučić ima višak sklonosti za kipove, parade i fejk-historiju, a manjak interesa za stvarni identitet. Cijelu je srpsku filmsku baštinu skupa s Avala filmom prodao prvom nekretninskom ponuđaču, ali se pri tom nije libio i prije i poslije toga mahati patriotskim konfetima. Baš kao i Putin (ali i Orban i Gruevski) Vučić je pri tom pravi postmoderni, postideološki demagog kod kojeg pod ruku idu pravoslavne zadušnice i sovjetske parade. Kraj svih trublji, stjegova, parada, povorki, kraj bijelih orlova, kruna i nacionalnog kiča Vučić je u suštini perfektni kolonijalni guverner, upravnik prekomorskog dominiona. Ukratko, Vučić je malo gora verzija onog što ćemo za par mjeseci imati s Karamarkom. Dakle, malo ustaševanja a malo Deutsch Telekoma. Malo Glogoškog i Klemma, a malo mađarskih direktora s privatnim avionima.

Idiotski scenarij

Posljednji sam- dakle- čovjek koji bi branio Aleksandra Vučića, kao i sadašnju srbijansku vlast, vlast koja je najgori primjer što se dogodi kad se autoritarni mentalni sklop spoji s post-ideološkom, sadržajno ispražnjenom politikom. No, ma što god ja ili bilo tko drugi mislio o sadašnjoj srpskoj politici i sadašnjoj srpskoj vlasti, čini se da je potrebno po stoti i sto prvi put ponoviti činjenicu koja se posljednjih dana u Hrvatskoj namjerno zamagljuje. Naime, Srbija nije kriva za sadašnje hrvatske izbjegličke neprilike. Nije Srbija članica NATO-a, nije Srbija prodavala Kurdima oružje, nije Srbija sudjelovala u svrgavanju Assada. Nije posao Srbije bio da štiti more na Lezbosu i Rodosu. Ni Hrvatska ni Srbija nisu dizale ograde od žice, niti izbjeglice gađali vodenim topovima. I Srbija i Hrvatska našle su se u ovom golemoj ljudskoj drami u ulozi manje-više lateralne žrtve, koja plaća stanovitu cijenu u neugodnostima za svoj zemljopisni položaj. Pri tom su se i Hrvatska i Srbija u osnovi ponašale slično. Pometale su problem pod tepih, nadajući se (čini se- utemeljeno) da će ljudski val koji ih je zapahnuo isto tako i otići, jer cilj tih ljudi nije da dođu do predvorja Oza, pa da tamo ostanu na tepihu pred vratima. I Hrvatska i Srbija zatekli su se u ovom metežu kao talac priče koja je mnogo veća od njih, i jedna i druga nastojale su u svemu tome minimizirati vlastitu štetu, i jedna i druga tu su “štetu” pomeli zapadnije, što se dakako onima zapadnije nije svidjelo. Hrvatska i Srbija u cijeloj ovoj priči oko nesretnih egzilanata nisu neprijatelji. Dapače, može se reći da su se obje pokazale čestitijima od vlastitih sjevernih susjeda besprijekornog mitteleuropskog pedigrea.

Unatoč tome, ovog smo tjedna imali prilike svjedočiti idiotskom scenariju kodnog naziva “orao protiv muhe”, operetnom i besmislenom kamionskom ratu koji u trenutku kad pišem ovaj tekst još nije gotov, premda svi znamo da će biti kratkotrajan, kao što svi znamo i to da je bio nepotreban. Riječ je o pseudokrizi u čaši vode koja je otpočela jednim Milanovićem prostačkim vicem (“šaraj malo!”), nastavila se opstrukcijom carinskog protokola, da bi do druge polovice tjedna eskalirala u carinsko-ekonomski rat. U trenutku dok ovo pišem, granični su prijelazi još zatvoreni, vegete, argete i soko štarkovi gomilaju se u skladištima, a srpski tabloidi – nenadmašni u spoju grezoće i nacionalizma- već su na radnoj temperaturi iz jeseni ‘91. A dok čovjek sve to gleda, treba upregnuti krajnju mentalnu koncentraciju da bi se uopće prisjetio gdje je zapravo meritum sukoba. Naime, svađamo li se mi doista sa Srbima oko toga hoće li Sirijci koji će ionako završiti u Mađarskoj završiti u Mađarskoj preko Horgoša, ili će pak završiti u Mađarskoj preko Bapske? Je li to zbilja bio cijeli meritum sukoba oko kojeg se ovog tjedna bruse prijeke riječi?

Predizborni manevar

Naravno, nije. Novi kamionski rat zapravo je sraz dva politička ega koji su u fajt ušli vođeni dvama političkim kalkulacijama. Na jednoj strani su srbijanske vlasti koje preko uvriježenih trbuhozboraca poput Vulina i Dačića potpaljuju šovenske bengalke, ne bi li se zamaskirala činjenica da se u realpolitici ponašaju kao pravi postnacionalistički cinici, da su od Kosova (razborito) odustali, da su spram stranog kapitala snishodljivi poput dvorjanki, te da im se razvojni model sastoji u tome da metropolu pretvore u privjesak azijskih građevinskih prekupaca. Na drugoj strani, kamionski rat pretvorio se u neočekivani predizborni manevar Zorana Milanovića koji se dva mjeseca uoči izbora dosjetio da bi na Srbima mogao malo trenirati ulogu patriotskog “orla”. Ušao je u programirani i besadržajni fajt s Beogradom koji je njegovu vlastitu opoziciju doveo u lose-lose situaciju. Karamarkovi “domoljupci” sada, naime, mogu ili pustiti oduška svom dubinskom antisrpskom instinktu i podržati premijera (pa ga time pred izbore jačaju), ili mu se mogu suprotstaviti s argumentima koje HDZ inače ponavlja: da je premijer tašt i svadljiv, da šteti hrvatskom gospodarstvu, da kvari odnose s partnerima i izolira nas od susjeda. Ali - bude li posegao za i jednim od tih (zapravo: točnih) argumenata, HDZ će se naći u situaciji da daje za pravo Srbiji. A mozak većine HDZ-ovih glasača predvidivo je jednostavan. Naime, za masovno, nevidljivo HDZ-ovo glasačko tijelo sve je prihvatljivo i sve dopustivo, osim jedno- da i u čemu, ikad budete “za Srbe”. To je jasno svakom, pa je jasno i Karamarku, koji stoga u ovoj kamionskoj travestiji ne može dobiti, nego samo izgubiti.

Tako smo predizborne jeseni ‘15 u Hrvatskoj dobili politički novum: ekonomski rad dizajniran u predizborne svrhe, Milanovićev win-win dramolet kojem je svrha ta da ga predstavi kao “orla”, a druge kao “muhe”. Koliki će biti politički dometi te smicalice? Mislim, mali. Milanoviću je nakon osam godina na čelu stranke moralo već postati jasno kako funkcionira hrvatski jednostanični mozak, te da opozicijske “domoljupce” nikad neće moći pobijediti bude li govorio njihovim jezikom. U jednostavnom, bipolarnom kozmosu hrvatskog patriotizma- naime- “naši” mogu prodati naftnu kompaniju i nalazišta, mogu uzeti za to mito, mogu obećati “Švabama” optičke kablove i Mađarima upravljačka prava, mogu rasprodati obalu, mogu falsificirati diplome, utajivati porez i imati dezertersku prošlost, ali uvijek će biti veći “patrioti” od “jugoslavenčina” Freda Matića, Kotromanovića i Ostojića. Teško je objasniti kako nakon osam godina Milanović taj mentalni sklop još nije upoznao i shvatio.

Povijesna lagarija

Umjesto da potpuno demontira taj jezik, umjesto da potrošeni i kompromitirani patriotizam raskrinka kao prijesnu lagariju, te u fokus predizborne debate stavi Građanstvo i Građanina, Zakon i Red, Milanović kampanju počinje tako što se želi iskazati kao veći “orao” od “orlova”, kao onaj koji “njima” zna reći što ih spada. Premijer najednom potpiruje nacionalističke prskalice niskog intenziteta, a pri tom ne razmišlja o tome da bi nehotice mogao potpaliti šumu. Ne razmišlja o tome da svaka ovakva kriza uruši još za mrvu ionako zatrovano povjerenje, te dodatno zakomplicira ionako krhku i osjetljivu realpolitiku na trokonfesionalnoj balkanskoj tromeđi. Zaboravlja da ovakve pseudo-ratove od luka i vode ne plaćaju samo soko štark, vegeta i argeta. Plaćaju ih na duge rate neki mali, anonimni ljudi u osjetljivim zajednicama, u svakom Plaškom ili Gračacu, Brčkom, Borovu ili Tavankutu gdje pravoslavci i katolici žive jedni uz druge, i jedni i drugi kao taoci vlastitih velegradskih i malomišćanskih glavonja. Jer, ti ljudi dobro, iz svakodnevnog iskustva znaju ono što je Milanović zaboravio. Naime- da je onaj tko je ovdje orao, tamo muha, tko je ovdje muha, tamo je orao. Te da je bolje da se oboje ponašamo kao muhe. Jer- u široj slici- to i jesmo.

Izvor: Jutarnji